Ćirilica — aorta srpskog nacionalizma

1.

Istorija srpskog naroda, pored svih drugih, bilježi i dvije pobune zbog zabrane ćirilice, obje protiv istog njenog progonitelja — Austrougarske Carevine.

Takvih zabrana, zvaničnih i nezvaničnih, bilo je kudikamo više (jednu, u Hrvatskoj, sproveo je i pjesnik Ivan Mažuranić, za vrijeme svog banovanja od 1873. do1880. godine), ali one nikada nijesu imale značajnijeg učinka u narodu, čak ni na prostorima koji su bili pod najjačim pritiskom latinizacije: Dalmacija, Banija, Slavonija, Srem, odnosno prostor nekadašnje Vojne Krajine. Srbi su, i pored svih iskušenja, uglavnom, ostajali vjerni svom praotačkom pismu, sve do novijeh vremena, uvijek ga doživljavajući kao znamen bez koga ne bi bili ono što jesu. Dešavalo se čak i da prevjere, ali i tada je posljednje što su napuštali bila ćirilica. Mnogi Srbi katolici u Dalmaciji, Dubrovniku, Boki Kotorskoj i drugdje, služili su se ćirilicom, kao i fratri u Bosni i Slavoniji sve do 18. vijeka. Poznati pisac, nadbiskup barski i primas srpski Andrija Zmajević (16241694), koji je za sebe govorio da je „vatreni katolik i vatreni Srbin”, pored latinskog pisma, služio se i ćirilicom. U Bosni su i muslimani i katolici, kao i pravoslavni, pisali ćirilicom, sve do dolaska Austrougarske, 1878, kada je u školama uvedena ćirilica za pravoslavne, a latinica za katolike i muslimane.

Čakavci Hrvati i pokatoličeni Srbi u Primorju i Dalmaciji služili su se i glagoljicom sve do kraja 18. vijeka.

Srbi pravoslavni nikada i nigdje se, do 1918. godine, nijesu služili latinskim pismom, ni latinicom. Katolici nesrbi, na južnoslovenskim prostorima, dakle — čakavci i kajkavci, Hrvati, služili su se latinskim pismom od njihovog pokatoličenja, nakon Splitskog sabora 1059, i, uglavnom, pored svog čakavskog i kajkavskog — latinskim, italijanskim i njemačkim jezikom, sve do 1836, kada su tzv. ilirci i njihov predvodnik Ljudevit Gaj, prihvatili srpski (štokavski) kao svoj književni jezik i s njim latinicu, srpski oblik latinskog pisma, koje je Vuk Karadžić 1827. god. prilagodio glasovnom sistemu srpskog jezika, a Hrvati ga, kasnije, nakon pohrvaćenja Srba katolika, proglasili hrvatskim pismom.

Glavni cilj nametanja latinskog pisma (kasnije latinice), slovenskoj populaciji na Balkanu, kao što je poznato, bio je, prije svega, vjerska asimilacija i potiskivanje pravoslavlja sa prostora koji Rimokatolička crkva oduvijek smatra svojim dominionom. Današnji pokušaj rasrbljavanja i latinizacije Crne Gore, uvjerava nas da ona od toga i dalje ne odustaje i da proces konvertitstva i unijaćenja na Balkanu, nažalost, ni do danas nije završen.

Zabranama ćirilice i asimilaciji Srbi su se tokom istorije odupirali na razne načine, ponajviše snagom svoje vjere i strpljivošću, a kada im nije preostajalo ništa drugo, znali su i da se pobune.

Prva takva pobuna desila se na prostoru nekadašnje Karlovačke mitropolije, i trajala od 1779. do 1785, a povodom pokušaja, prvo carice Marije Terezije 1779, a zatim njenog sina cara Josifa II 1781, te 1784, da u svojoj carevini zabrane štampanje knjiga ćirilicom i njenu upotrebu u školama. Valja znati da je u tom vremenu zabrana upotrebe ćirilice uvijek podrazumijevala praktično i zabranu pisanja srpskim jezikom, jer Srbi, ne samo što nijesu htjeli (čuvajući svoj identitet, „karakter narodni”), nego je za većinu njih bilo i nemoguće srpski jezik pisati latinskim pismom. Bio je to vjekovima veliki problem i za dubrovačke i primorske pisce (iz Boke Kotorske, na primjer), koji su pisali srpskim (štokavskim), ali i za one, sjevernije, u Dalmaciji, koji su pisali hrvatskim (čakavskim) jezikom. Sačuvani su zapisi u kojima se neki dubrovački pisci žale kako im je teško „naše”, „slovenske”, tj. srpske, riječi pisati latinskim slovima, pa su zbog toga mnogi pisali latinskim ili italijanskim jezikom. Latinično pismo bilo je tuđe i (bez grafema za glasove: ć, č, lj, nj, ž. š, đ, dž), vrlo nepodesno i Srbima i Hrvatima, sve dok ga Vuk Karadžić 1827, nije prilagodio srpskom (štokavskom) jeziku. Poslije njega, 1830, Ljudevit Gaj je pokušao da ga, po uzoru na češku latinicu, prilagodi hrvatskom i slovenačkom (kajkavskom) jeziku, ali je od toga odustao već 1836, i, zajedno sa svojim ilircima, prihvatio srpski jezik i srpsku (Vukovu) latinicu.

2.

Druga, skoro sasvim zaboravljena i malo kome poznata pobuna zbog zabrane ćirilice, desila se u Crnoj Gori, nakon njene okupacije 1916. godine, kada austrijska vlast, naredbom generalnog guvernera Viktora Vebera, zabranjuje upotrebu ćirilice u školama, ustanovama i poštanskom saobraćaju, a iz školskih programa isključuje narodne epske i patriotske pjesme kao i predmet Srpska istorija. Tome se, iako je bilo nezadovoljstva i u drugim sredinama, jedino odlučno, podnošenjem otkaza na službu, suprotstavila grupa učitelja iz Bjelopavlića, njih četrnaest, zbog čega su ubrzo uhapšeni i stavljeni pod vojni sud. Ostavke koje su potpisali u vojnoj komandi u Danilovgradu, 19. oktobra 1916, ovako su obrazložili: „Ćirilica je srpska istorija — arterija, aorta srpskog nacionalizma, a mi smo spremni da budemo srpski učitelji i nećemo da budemo anacionalni. Da bismo ostali dosledni pozivu srpskog učitelja u Crnoj Gori, čast nam je izvijestiti komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadašnju dužnost.”

Nakon dvoipomjesečne istrage izrečene su im presude, kao i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima: Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću.

Učesnici pobune bili su: Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su poslije izdržavanja kazne od tri mjeseca, pušteni na slobodu, dok su jedanaestorica njih (osuđeni na četiri, odnosno pet mjeseci zatvora): Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović — internirani u Boldogason, a kasnije u Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata. (M. Brajović, za razliku od P. Radonjića, navodi da su i Velizar Đuranović i pravnici Dragović, Jovićević i Bošković osuđeni na četiri mjeseca, što bi značilo da su i oni bili internirani.) Međutim, cilj ovoga rada nije da utvrđuje činjenice te vrste, to je tema za kvalifikovane istoričare. Njegov cilj je da, u kontekstu današnjih zbivanja u vezi sa srpskim jezikom i pismom, posebno u Crnoj Gori, podsjeti javnost na ovaj višeznačno opominjući događaj — razumije se, s najvećim divljenjem i poštovanjem prema svim njegovim učesnicima jednako, koji, naprosto, ne smije biti zaboravljen, i obratno: da naspram njegove svjetlosti, i mjereći etičkim aršinima njegovih učesnika, osmotri današnji odnos srpskog naroda prema ćirilici kao temelju svoje nacionalne kulture.

Nažalost, o ovom događaju, iako dostojnom da se uvrsti u najljepše primjere „čojstva i junaštva”, nije kako izgleda, sačuvano mnogo arhivskih dokumenta i sve što se o njemu zna potiče uglavnom iz dnevnika dvojice njegovih učesnika: Jakše Brajovića i Toma Dragovića, koji se nalaze u vlasništvu njihovih potomaka. Oni su poslužili kao osnovni izvor podataka i autorima Milu Kordiću i Mijajlu Ašaninu (1985) , Peru Radonjiću (2000) i Milanu Mišu Brajoviću (2005) koji, pišući s posebnim pijetetom o ovoj „zaboravljenoj stranici istorije”, njene učesnike označavaju kao „mjerilo vrijednosti mjesta u kom su živjeli” i „najodgovornije graditelje patriotske svijesti” (Radonjić), odnosno kao „čuvare narodne tradicije”, „hrabre sinove crnogorskog naroda”, „učitelje zaslužne narodnog priznanja” itd. (Brajović) Svrstavajući ih među najznačajnije predstavnike Bjelopavlićkog plemena, Brajović donosi potpunije biografije najistaknutijih među njima: Ilije Mijuškovića, Toma Dragovića, Jakše Brajovića i Save Jovovića, kao i njihove fotografije. On se poziva u dva maha i na tekst objavljen 1937. u nikšićkoj „Slobodnoj misli” Jedna učiteljska generacija zaslužna narodnog priznanja, ali, šteta, ne navodi ime njegovog autora, niti tačan datum njegovog štampanja. Ipak, iako se ne radi o širim i studioznijim istraživanjima, na osnovu onoga što nalazimo u radovima Kordića i Ašanina, odnosno Radonjića i Brajovića , moguće je sklopiti cjelovitu sliku (sa nizom upečatljivih detalja) o ovom zaista zadivljujućem primjeru ne samo požrtvovanja u odbrani ljudskog i profesionalnog dostojanstva nego i o karakteru i snazi nacionalne (srpske) samosvijesti tadašnje crnogorske inteligencije i crnogorskih rodoljuba, koju u svojim izvještajima general Viktor Veber, tadašnji generalni guverner Crne Gore, vidi iz pozicije svog antisrpstva, identično sa stavovima nekih danas vodećih političara u Crnoj Gori, kao „zadojenost velikosrpskim i panslavističkim idejama, koje su im duboko ležale u srcu” .

Pobuni je, kako nas obavještavaju navedeni autori, prethodio skup bjelopavlićkih učitelja u Danilovgradu, na kome je došlo do neslaganja oko načina otpora (istupanjem iz službe) ovome „dobro smišljenom i ciničnom ataku uperenom protiv učitelja, čuvara narodne tradicije, koje je trebalo slomiti” . „Stariji učitelji (osim Ilije Mijuškovića — prim. V. M.) nijesu se saglasili sa ovim vidom otpora i prihvatili su lojalno obaveze koje su zahtijevala nova programska pravila, motivišući to osnovnom obavezom učitelja u opismenjavanju mladih naraštaja” . Nasuprot njima, četrnaest „mladih i tek svršenih učitelja”, ne želeći da služe neprijatelju, iako usamljeni, „latinica je u drugim sredinama prihvaćena bez otpora” (Brajović), čvrsto odlučuju da podnesu ostavke. Po svemu sudeći, prvo njih trojica: Jakša Brajović, Andrija Dragović i Sava Jovović, pa nakon nekoliko dana i ostalih jedanaest .

„Činovnik u komandi bio je Srbin iz Vojvodine. Pokušao je da odvrati mlade učitelje od ostavke.

Ja sam Srbin. Sin sam popa pravoslavnog. Ja vama i vašem narodu želim dobro. Bićete odmah strijeljan, rekao je činovnik.”

Međutim, učitelji su ostali pri svome.

3.

A s kakvom se lakoćom i sa kakvom sigurnošću u ispravnost onoga što čine, ovi hrabri ljudi odlučuju na takav gest, smatrajući da onaj ko hoće da ostane dosljedan pozivu srpskog učitelja ni u kakvim okolnostima zavjetne vrijednosti svojih predaka: ćirilicu i nacionalnu istoriju, ne smije dovesti u pitanje — vidimo i iz svjedočenja Save Jovovića, objavljenog u listu „Slobodna misao”, koje navodi Brajović . Tamo se kaže:

„Primio sam se vršiti dužnost narodnog učitelja pod upravom ćesarskih i kraljevskih vlasti, vjerujući da će bivši program osnovnih škola ostati i dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se ćirilica, srpska istorija i pjevanje nacionalnih pjesama. Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čast mi je izvijestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na svoju dosadašnju dužnost” .

Slično nalazimo i u zapisu Jakše Brajovića:

„Promijenjeni su svi udžbenici, osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt, napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam učitelj u Gostilju”. (Ovdje nedostaje samo čuveni odgovor „Ja predajem etiku”, kojim je profesor Miloš Đurić odbio da potpiše akt o lojalnosti okupatoru 1941, i time profesorsku katedru zamijenio logorom na Banjici.)

Budući da je poziv učitelja moralno najodgovornije narodno zaduženje, prihvatanje programa koji nameće okupator, za onoga ko je „spreman da bude srpski učitelj” može biti samo čin izdaje i sopstvenog naroda i sopstvene profesije, i ne može se pravdati ničim, pa ni tako plemenitim ciljem kao što je „opismenjavanje mladih generacija”. To je ispit časti i dužnosti, granično pitanje, na koje postoje samo dva odgovora, isključivog značenja. „To je biti jedno ili drugo”: izgubiti, ili očuvati — i ljudsko i profesionalno dostojanstvo! Nekom drugom, recimo, nekom trgovcu ili zanatliji, možda je i dozvoljena određena moralna elastičnost, odnosno mimikrija, da bi spasio glavu, ili zarad nečega sličnog, ali učitelju, srpskom učitelju — to nije dozvoljeno! Zato, ne dvoumeći se, ovi nepokolebljivi pregaoci djeluju po moralnom nalogu svog bića i svoje profesije, koja — u krajnjem — određuje njihovu sudbinu. Pri tome naglašavaju: Čast nam je izvijestiti komandu da podnosimo ostavku!

Ovaj se iskaz, naravno, može razumjeti i kao svojevrsna etikecijska formula (isto sretamo i u već citiranom tekstu ostavke koju navodi Jakša Brajović), ali, da li je to samo prosta etikecija? S obzirom na okolnosti u kojima se sve ovo dešava, i s obzirom na represiju koju je nad bespomoćnim narodom sprovodila okupatorska vojska, zapamćena po najstrašnijim zločinima, odnosno na sankcije koje su ih očekivale, možda i strijeljanje, njima nesumnjivo nije bilo do kurtoazije u obraćanju okupatorskoj vojnoj komandi, nego, upravo suprotno: da naglase da im je čast da joj iskažu neposlušnost! Da je tako uvjerava nas i njihovo držanje prije i nakom hapšenja, odnosno dvomjesečne istrage i suđenja: prvo pokušaj ubjeđivanja da odustanu ili makar izmijene tekst ostavke (zbog koga su mogli biti „odmah strijeljani”), tako što bi naveli da se povlače zbog navodne bolesti (čime bi njihov čin bio sasvim obesmišljen), a zatim tortura u podgoričkom zatvoru i prijetnje smrću. („Spavali su na golom patosu, bez ikakve posteljine” , „neprestano pod nadzorom” i uz „prijetnje da će biti obješeni”, „dva stražara su bila u njihovoj prostoriji, a dva ispred vrata” itd.)

„Dok su učitelji bili zatvoreni u kasarni, u Beču je umro austrougarski car Franjo Josif I. Ispod prozora postrojavala se vojska da ide na misu za pokoj duši umrlog cara, a na zgradi su bile crne zastave od krova do zemlje. U trenutku dok se vojska postrojavala za misu iz sale gdje su bili zatvoreni učitelji grunula je crnogorska himna, zatim srpska, pa hrvatska i na kraju slovenačka.”

Nakon izricanja presude (to je učinjeno noću!), prebačeni su u cetinjski zatvor, a odatle deportovani u Boldogason (logor u Mađarskoj) iz koga je onaj koji je ovo posvjedočio (Jakša Brajović) tri puta pokušao da pobjegne, i svaki put bio uhvaćen.

4.

Tokom suđenja (predsjednik suda bio je Čeh, zvao se Slavik), isljednik Hrvat pitao je Brajovića: „Zašto nećete ovaj školski program, po njemu se radi i u hrvatskim školama?” Brajović je odgovorio: „Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vašim čitankama, bile bi pjesme o vašim velikanima — Štrosmajeru, Zrinjskom, Frankopanu, Gubcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama Habzburškim”.

Iz ovog primjera prometejskog prkosa (dovoljnog da opravda svaki ljudski život), prije svega iz suptilne distinkcije: „Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja”, a kao da je čitamo iz neke antičke tragedije, vidimo punu dubinu smisla njihovog žrtvovanja. Okupirana nije što i porobljena zemlja, sve dok u njoj ima onih koji se odupiru, koji ne pristaju, makar ih bilo samo četrnaest. Njih je moguće ulančiti i utamničiti, ali oni i tada ostaju slobodni. Onoga čija je duša slobodna, zaludu je sputavati lancima. Štaviše, on je tek onda u prilici da, poput Brajovića, pokaže ko su stvarno robovi: oni koji su spremni da zarad odbrane znamenja svoga naroda žrtvuju vlastiti život, ili njihovi dželati i tamničari — koji, odrekavši se sebe i svog imena, ispunjavaju tuđu volju i sprovode tuđe programe! I da okupacija dolazi od spoljne sile, ropstvo (porobljavanje) — iz unutrašnje slabosti.

Zadivljuju, međutim, i druge formulacije kojima oni obrazlažu svoje ostavke, u stvari, povlače (i podvlače) jasnu granicu prema onima koji svoju lojalnost okupatorskoj vlasti pravdaju stavom da je „osnovna obaveza učitelja opismenjavanje mladih naraštaja”. Na prvom mjestu ona, koju u svom tekstu navodi Pero Radonjić, a koja cijelom njihovom pregnuću daje poseban smisao, odslikava karakter njihove nacionalne svijesti i rodoljublja, i, istovremeno, precizno, sveobuhvatno, jezgrovito i slikovito definiše značaj i ulogu ćirilice u istoriji i kulturi, odnosno sveukupnosti bića srpskog naroda: Ćirilica je srpska istorija — arterija, aorta srpskog nacionalizma!

I to je cijela istina! Život srpskog narodnog (svetosavskog) organizma nezamisliv je bez ćirilice, kao i život čovjekov bez srčane žile. Najbolji dokaz za to su Srbi katolici koji su, s katoličenjem, napustili ćirilicu. Njihovi potomci odavno više nijesu Srbi. Šta će biti, i šta je već s današnjim Srbima i njihovim potomcima, koji se odriču ćirilice? Koliko li će oni još dugo biti Srbi? Ne etnički, nego u srcu svom, a srce je, kako nas uče Sv. Oci Pravoslavne crkve, centar duhovnog života. Kao što vidimo, Crnogorci, koji su se odrekli ćirilice, izričito tvrde da nijesu Srbi. Trebalo bi vidjeti šta je i sa onim Srbima koji se danas zalažu za autonomiju, odnosno državnost Vojvodine i nekakav vojvođanski jezički i kulturni identitet, i sa onima koji kažu da je apel za vraćanje ćirilici traženje „nekakvih vizantijskih i srednjovjekovnih simbola koji bi bili zaštitni znak srpstva”. Služe li se oni ćirilicom ili latinicom? Srpski narod se duhovno formirao na ćirilici, i ona je neizostavan činilac u formuli njihovog identiteta, ili, kako slikovito i precizno rekoše bjelopavlićki učitelji: „Ćirilica je arterija — aorta srpskog nacionalizma”!

Ovdje se, naravno, radi o jednom zdravom shvatanju pojma nacionalizam, u bitno drugačijem smislu od onoga (mizogenog, nacionalšovinističkog) koji mu je dala komunistička, a kasnije ga dopunila i osnažila tzv. mondijalistička ideologija, posebno kad je riječ o srpskom nacionalizmu. U tom vremenu srpski se nacionalizam razumijevao, kao i svi drugi, u pozitivnom smislu (kakav je, u stvari, on i bio od Sv. Save do danas) — kao snažna vezanost za kolektivni identitet sa svim njegovim duhovnim, istorijskim i kulturnim vrijednostima koje jedan narod čine samosvojnim, ali tolerantnim i neisključivim i koji, ljubeći slobodu iznad svega, tuđu kao i svoju, nikad nije želio da bude „ni rđav ni dobar gospodar nad drugim narodima i na tuđim ognjištima”. Pri čemu je odnos pojedinca prema tim vrijednostima, etalon njegovog moralnog integriteta, odnosno njegovog rodoljublja. Prema tome, odreći se ćirilice „na kojoj su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda” kako se kaže u ostavci Save Jovovića, u vremenu okupacije i pod pritiskom okupatorske vlasti, znači biti „anacionalan”, tj. odreći se svih vrijednosti i svih moralnih načela, htjenja i ideala sopstvenog naroda, „rasrbiti se”, što bi se danas reklo, a time i staviti se u službu okupatora! Takav neko, razumije se, ne može biti „dostojan poziva srpskog (narodnog) učitelja”. Jer, kako da vodi (uvodi) djecu (pedagog) u opitnu spoznaju tih vrijednosti, onaj ko ih se sam odrekao i ko ih je, svojim činjenjem, sam porekao? (Treba imati na umu da su skoro svi ovi ljudi bili školovani u Bogoslovskoučiteljskoj školi na Cetinju, da su imali solidno teološko obrazovanje, te da su dobro znali odakle je dolazila i koji je bio krajnji smisao ove zabrane!)

5.

A šta bi današnji programeri i dirigenti crnogorske prosvjete, da kojim slučajem bane među njih, imali da kažu Savi Jovoviću, povodom njegove maksime: Ne predavati nacionalnu (srpsku) istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!?

Bi li se „sklonili da ih ne vidi i da izbjegnu susret s njim”, kao što su to činili mnogi njegovi i njegovih saboraca, „prijatelji i poznanici” onoga dana 1916. kada ih je „čitava četa austrijskih vojnika” sprovodila kroz Danilovgradsku varoš do Podgorice, a „pored njih išao jedino stari i sijedi profesor Mirko Dragović i kroz plač govorio: ‚E jadna djeco moja’. ?

I bi li imali razloga da se sklanjaju nakon što su, danas, po njihovoj direktivi nazivi svih škola i svi drugi natpisi u školama u Crnoj Gori ispisani latinicom, i što se, po njihovoj volji danas u sve škole u Crnoj Gori umjesto srpskog jezika i književnosti, uvodi stranačkopolitička skalamerija crnogorskisrpski, bošnjački, hrvatski jezik i književnost i što je za posljednjih sedam godina iz nastavnih programa u Crnoj Gori isključeno preko 40 znamenitih srpskih pisaca, počevši od Sv. Save pa nadalje, i što su, baš kao u austrijsko vrijeme, iz tih programa uklonjene skoro sve srpske epske narodne i patriotske pjesme, redigovana i marginalizovana srpska istorija, a cjelokupno srpsko kulturno nasljeđe u ovdašnjim udžbenicima preimenovano u crnogorsko?

Ili bi ga i oni, kao retrogradnog i nacionalno neosviješćenog remetnika i neprijatelja Crne Gore, izveli na sud i, u najmanju ruku, ostavili bez „kore hljeba”, što se, s obzirom na današnje uslove života i masovnu besposlicu, ne razlikuje mnogo od tamnice?

(Nepomirljiv buntovnik, osvjedočeni rodoljub i borac za pravdu i istinu, Sava Jovović je drugi put, po navodima M. Brajovića, dopao tamnice 1942. godine, osuđen od strane okupatorskog italijanskog suda na 101 godinu zatvora, a potom juna 1943. strijeljan u Andrijevici.)

Naravno, nijedna škola, nijedna obrazovna ili kulturna ustanova, niti ulica u Crnoj Gori, nijesu znamenovane imenom i djelom ovih podvižnika. Njih se, čak ni povodom dramatičnih zbivanja oko jezika tokom posljednjih desetak godina, niko, osim navedenih autora, nije sjetio, niti se iko na njih pozvao, iako je teško naći impresivnije svjedočenje o srpskom nacionalnom, jezičkom i kulturnom identitetu Crne Gore, od njihovih djelom potvrđenih riječi, koje su svojevrsna apoteoza srpskoj ćirilici. A, što je najgore, masovnim prihvatanjem latinice i odustajanjem od ćirilice (iako za to ne postoji nijedan valjan razlog: ni estetski, ni lingvistički, ni istorijski, ni kulturni, ni vjerski, ni tehničkotehnološki), i ne samo u Crnoj Gori, srpski narod je, odmah nakon oslobođenja (prvi put, stidljivo, nakon Prvog a zatim i nakon Drugog svjetskog rata), a posebno krajem 20. i početkom 21. vijeka, u nekakvoj svojoj korjenitoj duhovnoj pometnji, dao za pravo okupatoru, a ne njima. I ne samo u vezi s ćirilicom. Ono dakle na šta ih neprijatelji njihovi vjekovima nijesu uspjeli privoljeti zabranama, progonima, noževima i bombama, Srbi danas čine dobrovoljno. I to vide kao svoj civilizacijski iskorak i uklapanje u kulturne sadržaje modernog doba.

6.

Zašto su Srbi i srpska oficijelna nauka latinicu prihvatili kao hrvatsko pismo (premda Hrvati nikada nijesu imali svog pisma), a posebno zašto je ono baš kao „hrvatsko”, potisnulo srpsko primarno, praotačko pismo — ćirilicu, na cijelom srpskom jezičkom prostoru, srpska nauka ni do danas nije do kraja razjasnila. Međutim, bez jasnog i naučno utemeljenog razjašnjenja te možda najkompleksnije zabune u novijoj srpskoj kulturnoj istoriji, koje bi obuhvatilo sve njene aspekte (i politički, i istorijski, i etički, etnopsihološki itd.), i njegove ugradnje u obrazovni sistem, proces latinizacije u srpskom narodu, koji ga neminovno vodi u nacionalnu amneziju, tj. gubitak istorijskog pamćenja i samozaborav, ne može biti zaustavljen. Odnosno — sve dok đaci i njihovi učitelji u srpskim školama: u Srbiji, u Republici Srpskoj, u Crnoj Gori, i svuda gdje ima srpskih škola, ne budu razumjeli zašto je 14 bjelopavlićkih učitelja 1916. godine, bilo spremno da zarad odbrane ćirilice stane pred streljački stroj i šta su oni time poručili svom i svim budućim pokoljenjima — nikakve administrativne mjere za njenu zaštitu (za koje se zalažu neke organizacije i pol. stranke), ni ustavi, ni zakoni, ne mogu mnogo pomoći. [Poremećaji u mentalitetu naroda, kao i pojedinca (a ovdje je upravo riječ o takvoj pojavi), mogu se proizvesti, ali teško i ispraviti administrativnim mjerama.]

Obnova svijesti o ćirilici kao nacionalnom pismu i temelju nacionalne kulture u srpskom narodu značila bi i njegov temeljan nacionalni preporod. Time bi srpski narod opet postao svjestan sebe i svojih vrijednosti. A to je moguće postići samo kroz obrazovni sistem i kulturne institucije.

Srbi, etnički Srbi, danas, čak i neki misleći ljudi (naučnici i stvaraoci, pa i pojedini lingvisti) kažu — svejedno je pisali ćirilicom ili latinicom, s tim što je latinica danas pismo moderne nauke i kulture, „univerzalno” pismo, bez koga je nezamisliv život savremenog čovjeka, a ćirilica to nije.

Da je svejedno, zašto bi se zabranjivala ćirilica, zašto bi se spaljivale ćirilične knjige, zašto bi se uništavale biblioteke u kojima se one čuvaju, zašto bi se danas suzbijala upotreba ćirilice u Crnoj Gori, odnosno zašto je ona tamo odjednom, posljednjih desetak godina, postala primarno („državno”) pismo, zapravo pismo tzv. crnogorskog jezika? Zašto, recimo, Srpska pravoslavna crkva, kao osvjedočeni čuvar srpskog nacionalnog, kulturnog, jezičkog i duhovnog identiteta, nikada nije prihvatila latinicu? I obratno: zašto Rimokatolička crkva na srpskom jezičkom prostoru ne prihvata ćirilicu? Zašto Rusi, Bugari, Makedonci, čuvaju svoje ćirilice? (Rusi čak i zakonom po kome onaj ko želi da su mu naziv i reklama firme ispisani latinskim pismom, mora da plati veći porez.) I zašto bi više od četiri stotine godina prelazak na latinsko pismo među Srbima bio znak unijaćenja, a danas to nije? Mnogo je tih „zašto” na koje bi trebalo da odgovore Srbi kojima je svejedno služe li se latinicom ili ćirilicom, ili pak, koji se radije opredjeljuju za latinicu. S druge strane, ako su već sve knjige koje su Srbi tokom 20. vijeka štampali latinicom, uvedene u međunarodne bibliotečke registre kao da su štampane hrvatskim jezikom, šta će biti za 20, 30 ili 50 godina? Kako će se u tim vremenima nacionalno identifikovati njihovi autori, i hoće li se tada znati da su te svoje knjige Srbi pisali srpskim jezikom, i hoće li se one računati u srpsko kulturno nasljeđe ili u hrvatsko, i, na kraju — hoće li se znati jesu li ih pisali Srbi ili Hrvati?

Kad bi pismo, ma koje pismo, bilo samo formalan, i neutralan, grafički lik (analogon) jezika, i kada dilema ćirilica ili latinica ne bi bila od suštinskog značaja za čuvanje kako jezičkog, tako i duhovnog i nacionalnog identiteta među Srbima, odnosno — da, kroz viševjekovnu istoriju, prelazak Srba na latinsko pismo nije bio najvidljiviji znak njihovog konvertitstva — onda bi se možda i moglo kazati svejedno je pisali ćirilicom ili latinicom. Ali, kao što znamo, stvari ne stoje tako. Prelazak s jednog pisama na drugo, možda, sam po sebi, ne može izazvati promjenu mentaliteta, karaktera, kulture i duhovnosti naroda, ali je sigurno znak ili da je do te promjene već došlo, ili, pak, da se takva promjena želi ostvariti. Crna Gora je upravo najbolji dokaz za to. Svoj novi, u osnovi antisrpski i antipravoslavni, tj. antiistorijski identitet ona gradi na latinici, i to bi trebalo da bude posljednja opomena svim Srbima da se dobro zamisle prije nego što kažu da im je svejedno pisali ćirilicom ili latinicom.

Ćirilica za srpski narod ima posebnu simboličku vrijednost, isto kao što je i za druge narode imaju njihova pisma: grčko, arapsko, jevrejsko, kinesko, japansko, ali kojih se ti narodi, kao prepoznatljivih znakova svog identiteta, nikada neće odreći. (Slučaj sa turskim i rumunskim narodom, koji su se navodno odrekli svojih tradicionalnih pisama, nije adekvatan primjer kojim se dokazuje suprotno. Arapsko pismo, kojim su se Turci služili sve do 1928. godine, kada su, doduše prisilom Kemala Ataturka, prihvatili latinsko pismo, nije bilo tursko izvorno pismo niti je odgovaralo glasovnom sistemu turskog jezika. Isti je slučaj i sa Rumunima koji su umjesto tuđeg crkvenoslovenskog jezika i ćirilice, 1865. uveli kao književni svoj jezik i, kao i ostali romanski narodi, njima adekvatnu latinicu. )

Ćirilicom se srpski narod upisao među civilizovane (slovesne) i istorijske narode Evrope i svijeta, i njena istorija je istorija njegove hiljadugodišnje borbe za opstanak, kako se i kaže u obrazloženju ostavke bjelopavlićkih učitelja: „ćirilica je srpska istorija”. Njeno napuštanje znači prekid sa nacionalnim, kulturnim i duhovnim identitetom, odnosno odricanje od svog kulturnog nasljeđa, nastalog u krugu vizantijsko-pravoslavne civilizacije, pa otuda i onih etičkih i životnih načela i vrijednosti svojstvenih toj civilizaciji, načela koja su tokom istorije bila i ostala osnovna djelatna i pokretačka sila u srpskom narodu. Za ta načela i te vrijednosti, nadograđujući ih prema sopstvenom karakteru (umu i srcu), potrebama i životnim okolnostima, srpski narod je živio i umirao, a nigdje, čini se, s takvom gorljivošću kao u Crnoj Gori, zahvaljujući, svakako, i svetosavskolazarevskom nadahnuću svojih duhovnih vođa, posebno iz dinastije Petrovića, najdosljednijim nastavljačima i čuvarima svetosavskog duha i kosovskog zavjeta. Kontinuitet te duhovne skoposti i moralne dosljednosti otkrivamo i u ponašanju bjelopavlićskih učitelja iz 1916. godine.

Srbi, naprosto, nikad ne smiju zaboravljati da, iako pismo nije nužna odrednica ni nacionalnog, ni vjerskog, ni jezičkog identiteta (recimo, pola slovenskih naroda piše različitim verzijama latinice, a pola ćirilicom), na balkanskom prostoru, na nesigurnoj liniji razdvajanja katoličanstva i pravoslavlja (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Hercegovina, Slavonija, Boka), vjekovima traje neravnopravna borba između ćirilice i latinice, iza koje su uvijek stajali prozelitistički apetiti Rimokatoličke crkve sa njenim propagandnim institucijama, kakve su svojevremeno bile Dužba Isusova i Kongregacija za propagandu vjere, osnovana 1622. god. „Vojnici Družbe Isusove borili su se za svoje nebesko carstvo, šireći latinsku uniju i goneći ćirilicu sve dalje na istok. Tako je ovo slovensko pismo u povlačenju već puna četiri veka, iako su se bosanski i slavonski fratri još u 18. veku služili ćirilicom” .

Borba ta dva pisma simboliše borbu između dva antipodna pogleda na svijet: eshatološkog (teocentričnog), pravoslavno-vizantizskog, na jednoj, i geocentričnog (homocentričnog), rimokatoličkog, na drugoj strani. Ta borba je vjekovima određivala istorijsku sudbinu balkanskih naroda i obilježila cjelokupnu istoriju i kulturu njihovu.

Borba ta dva pisma, u istom simboličkom poretku, traje i danas. Ali možda nikada u neravnopravnijim uslovima. I nikad s većom prevagom latinskog nad Ćirilovim pismom nego danas. I nikad u srpskom narodu nije bilo manje svijesti o toj borbi i njenoj simbolici nego danas.

Politika Rimokatoličke crkve i njenih implementatora na Balkanu nije se prema srpskoj ćirilici bitno mijenjala vjekovima, ali jeste, na žalost, odnos srpskog naroda, i to u tolikoj mjeri da jedan njegov dio odavno na nju gleda s ravnodušnošću, s nipodaštavanjem čak.

Ideološki postavljena kao obilježje zapadnjačkog (rimokatoličkog), ekonomski i tehnološki superiornijeg civilizacijskog kruga i tzv. evropskih vrijednosti, sa neizmjernim medijskim i marketinškim potencijalom, i veoma agresivnim političkim i ideološkim zaleđem „vojujuće” Rimokatoličke crkve, i njenog prozelitizma (nakon Drugog svjetskog rata, i s domaćom potporom te vrste), latinica se, u suparništvu s ćirilicom, pravno nezaštićenom i u sopstvenoj kući programirano prepuštenom nemilosrdnim zakonima tržišta i marketinga, u priličnoj mjeri i stigmatizovanom, kao simbol navodnog srpskog hegemonizma i etnonacionalizma, morala ispoljiti kao efikasnija i superiornija, posebno u epohi informatike i globalizma, kada je engleski jezik sa latiničnim pismom postao jezik međunarodne komunikacije. S druge strane, od njenog prodora (preko nauke, uglavnom medicine i tehnike) u središte srpskog kulturnog prostora, nakon Prvog svjetskog rata, počelo je u srpskom narodu usvajanje, s nezajaživim apetitom, koji traje i danas, duhovnih i kulturnih sadržaja „latinskog svijeta”, „obogaćenim” evroameričkim egocentričnim potrošačko-hedonističkim životnim načelima i vulgarnim pragmatizmom.

Doduše, ne može se sa sigurnošću znati šta je tu čemu prethodilo i da li bi se, s obzirom na istorijske okolnosti i složene kulturološke procese tokom 20. vijeka, desilo isto i bez latinice, ali je činjenica da su te dvije pojave išle jedna uz drugu, te da su se Srbi više rasrbili i raspravoslavili (možda ne nominalno koliko suštinski) od kada su prihvatili latinicu, prvo kao svoje sekundarno, a zatim, u praksi — kao primarno pismo, nego za četiri vijeka tokom kojih su na to silom, ucjenama, lukavstvima i prevarama navođeni.

7.

Tome je posebno pogodovalo stanje u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, prvo — potpuno komunističko zatvaranje prema Zapadu, a onda — u zamjenu za stvarna građanska prava i slobode — dozirano otvaranje prema njegovoj pop kulturi i zabavi, pa se usvajanje te kulture, posebno od mladih generacija, smatralo osvajanjem slobode. Međutim, ta kultura, sa rok muzikom kao njenim reprezentom od posebnog uticaja na model društvenog ponašanja i uspostavljanje novog vrijednosnog sistema, i kod nas i u Evropi (a proklamovala je blud, drogu i slobodu bez odgovornosti, kao vrhovne vrijednosti života), ubrzo se pokazala kao najefikasnije sredstvo za ubrzanu disoluciju (rasrbljavanje i raspravoslavljivanje) nacionalne svijesti kod srpskog naroda (možda razornije od svih oružja koja su u tu svrhu nad njim dosad isprobana), odnosno za obezvređivanje njegovih životnih načela i vrijednosti, a onda i za njegovu duhovnu dezorijentaciju tokom druge polovine 20. vijeka.

Iako je imala značajan društveni angažman, potencirala kritiku politike (američki militarizam, rat u Vijetnamu i druge) i društva (inertnost i komformizam građanskog društva), rok muzika nije imala nikakvog dubljeg idejnog uporišta, osim potrebe za stihijnim razaranjem tradicionalnih vrijednosti, ali je zbog svoje prijemčivosti i popularnosti kod omladine, bila veoma podesna za ideološku zloupotrebu. Komunistička vlast u Jugoslaviji, na primjer, efektno ju je kapitalizovala. Dajući joj vrlo rano, za razliku od režima Istočnog bloka, propusnicu za ulazak u jugoslovenski kulturni prostor, na jednoj strani, ostvarila je privid slobodnog, demokratskog i otvorenog društva, a, na drugoj — čineći dobru uslugu mladim generacijama, dobila zauzvrat njihovo čvrsto i dugotrajno „Računajte na nas”! Bila je to veoma rafinirana i uspješna manipulacija. Rok muzičarima je bio „dozvoljen” određeni stepen disidentstva, recimo, kritika, ponekad i vrlo oštra, društvene nepravde, ograničenja građanskih prava i sloboda, birokratizacije društva, tzv. „verbalnog delikta” i sl., takvo disidentstvo tolerisalo se donekle i u književnosti, na filmu, u pozorištu, što je rok muzici uvećavalo popularnost, podizalo tiraže disidentskih knjiga i časopisa, a režimu pribavljalo važne poene pred Zapadom, posebno u odnosu na Istočni blok gdje o takvim „slobodama” nije bilo ni govora. Tako je, umjesto da po svojoj subverzivnoj prirodi bude njegov nepomirljivi oponent i remetnik, rok muzika više od dvadeset godina bila — ventil za regulaciju mogućeg nezadovoljstva „Titove omladine” i jedan od ključnih stabilizatora komunističkog poretka u Jugoslaviji. (Sve do onog dana kada je Bora Đorđević zavapio: „Pogledaj dom svoj, anđele”!)

Istovremeno, rok muzika je bila sigurna zaštita i od eventualnog uticaja na srpsku omladinu pobijeđenih „nazadnjačkih snaga”, kao nosilaca i čuvara srpskih nacionalnih vrijednosti — Srpske pravoslavne crkve, u prvom redu. I danas njeni razni derivati obavljaju istu funkciju — duhovne i društvene pasivizacije omladine.

Pa ipak, u tom vremenu duhovnog sivila i ravnodušnosti, idejne i svake druge nivelacije, u okolnostima u kojima je iz obrazovnog sistema isključena svaka vjerska pouka a nacionalnu istoriju zamijenila istorija „radničkog pokreta” i KP, odnosno kada manipulacija istorijom i naukom i potiranje istorijskog pamćenja postaju glavne poluge za usmjeravanje društvene svijesti, a zaborav i neznanje politički kapital komunističke oligarhije, rok muzika će, kao harizmatična kulturna novina, dovesti, ako ne do ideološkog, a ono do jednog specifičnog kulturološkog raslojavanja u srpskom narodu. Na jednoj strani — naći će se ljubitelji tzv. zabavne, prozapadnjačke ili zapadnjačke pop kulture, kojoj se bezrezervno priklanja intelektualniji i boljestojeći dio društva, graditelji „komunizma sa ljudskim licem”, etablirani i komformirani u kulturnim institucijama i strukturama vlasti, i, posebno omladina, vesela „djeca komunizma”, fascinirana zapadnjačkim seksualnim i sličnim slobodama, i sve nezainteresovanija za tradicionalne vrijednosti, a, na drugoj — „konzumenti” domaćeg „folka” (kasnije i tzv.„turbofolka”), zapravo degenerisane narodne muzike. To je bio manje obrazovan dio stanovništva — radništvo i činovništvo, koji, iako su mu tradicionalne i nacionalne vrijednosti ležale duboko u srcu, nije dovoljno razumijevao smisao i važnost njihovog čuvanja, pa ih nije ni umio čuvati. U procesu prinudne poslijeratne urbanizacije i industrijalizacije, došavši iz ruralnih sredina, nostalgičan za svojim zavičajnim zvucima (gusala, frule i dvojnica) i neprijemčiv za složenije kulturne sadržaje, ateiziran i instrumentalizovan da služi kao glavni oslonac vladajućem komunističkom režimu, taj stalež je naprosto nalazilo oduška svom dertu i frustracijama, u tzv. novokomponovanoj ili narodnjačkoj pseudomuzici (amalgamu sačinjenom od najbezvrednijih komponenti izvorne narodne i „uvezene” pop muzike), i više od toga nije ni tražio, ni dalje gledao. U tako raspjevanom srpskom narodu (latinska krilatica: „Hljeba i igara” nikada nije imala puniji smisao nego u godinama tzv. Titove Jugoslavije), latinica se, neminovno, identifikovala sa zapadnjačkom, a ćirilica sa „narodnjačkom”, nižerazrednom, kulturom, mada su i jedna i druga bile populističke, i jednako profane. Pri tome je ćirilica u odnosu na „modernu” latinicu, u vrlo kratkom vremenu, kod mladih generacija, beznadno degradirana do simbola primitivizma, neprosvijećenosti, seljaštva i kulturne zaostalosti. (Riječ ćirilica i danas je metonimija za taj kulturološki model.)

[Tom istom podjelom kasnije će se koristiti političke stranke za pridobijanje pristalica prilikom političke i nacionalne disolucije Crne Gore. Tako će se, godinama, na stranačkim skupovima (izbornim mitinzima i tzv. konvencijama, novogodišnjim zabavama i sl.) separatističkih crnogorskih stranaka, ali i na njihovim TV i radio stanicama, pojavljivati isključivo pop muzičari (ulagana su basnoslovna sredstva da bi se dovele svjetske zvijezde poput Madone i Rolingstona, ili popularne muzičke grupe iz Hrvatske), a na skupovima srpskih stranaka nastupali su pjevači narodne muzike, etno sastavi i guslari, što je imalo za posljedicu da se uz prve okupljaju mlađe (đaci i studenti), a uz druge, starije generacije — sve dok se medijskom manipulacijom nije učvrstio stereotip o primitivizmu, retrogradnosti i agresivnosti srpske, a o modernizmu, evropejstvu i uopšte kulturološkoj superiornosti crnogorstvujušće strane.]

8.

Latinica je, nesumnjivo, srpski jezički i kulturni prostor, u dobroj mjeri, osvojila i preko tzv. pop kulture (rok muzike, američkih filmova, koji su sve do skoro po pravilu titlovani latinicom, isprazne zabave, šund literature, itd.), ali joj je za to vrata širom otvorio Novosadski dogovor, 1954, kada je latinica komandno (pravnopolitički) izjednačena s ćirilicom, čime je pokriveno preimenovanje srpskog jezika u srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. (I jedno i drugo prihvatili su samo Srbi i pri tome mnogi od njih ostali i danas). Ne zaboravimo, nakon Novosadskog dogovora, prestala je u Jugoslaviji proizvodnja i upotreba ćiriličnih pisaćih mašina, a njihovo korišćenje smatralo se nacionalističkom provokacijom i u samoj Srbiji, što znači da je ćirilica bila osuđena na potpuno nestajanje. Taj Dogovor, koji su formalno inicirale najviše srpske naučne i obrazovne institucije, omogućio je, u stvari, sve ono što će se kasnije dešavati sa srpskim praotačkim pismom (i jezikom), koje Srbi i danas masovno napuštaju na cijelom svom jezičkom i životnom prostoru — jednako u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Banjaluci, Podgorici, Nikšiću, sve do najzabačenijih sela starohercegovačkih! I jednako pismeni i polupismeni, i jednako u školi, u medijima, u kulturnim institucijama, jednom riječju — u svim sredinama i u svim prostorima društvenog života, pa, u posljednje vrijeme — i na grobljima.

To nam najbolje govori u kojoj mjeri se srpski narod otuđio i do kog stepena je kod njega usahnula emocija prema sopstvenom duhovnom i kulturnom nasljeđu. Takvo mentalno stanje moralo je rezultirati sve vidljivijim gubljenjem samopoštovanja i entuzijazma, odnosno pojavom psihološke i duhovne nesigurnosti, a onda — i prevagom skorojevićskog mentaliteta, tj. sklonosti ka nekritičkom prihvatanju svega što je tuđe i pomodarsko, posebno kod intelektualnog i građanskog sloja. A to je, nesumnjivo, najkraći put do nestajanja i pojedinca i naroda u cjelini! Gubljenje osjećanja ljubavi prema svom kulturnom i duhovnom nasljeđu, zapravo je znak nemanja osjećanja za, kako kaže Jovan Dučić, „ dva najveća duhovna bogatstva — vjeru i rodoljublje”, a bez „ova dva osjećanja čovjek je propalica” . I narod u cjelini — moglo bi se dodati.

Osvrnimo se i vidjećemo da su danas svi Srbi koji su napustili ćirilicu i vezali se za latinicu, iz bilo kog razloga (izuzimajući one u dijaspori koji su prinuđeni da se služe tuđim pismom i tuđim jezikom), ili ateisti ili nijesu pravoslavni. I svi su „anacionalni” u onom smislu u kom su, kao što smo vidjeli, taj pojam razumijevali bjelopavlićki učitelji 1916. godine! I to je danas najuočljivija demarkaciona linija u srpskom narodu. Svi Srbi koji sebe danas drukčije nacionalno imenuju: dakle, nabijeđeni Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani ili Hrvati, i svi koji su u međuvremenu prešli u islam i katoličanstvo, ili su postali pripadnici koje drugo vjerske zajednice, pa i pripadnici nekih navodno liberalnih i anacionalnih političkih partija, organizacija i pokreta (globalisti, feministkinje, pripadnici tzv. gej populacije, transvestiti, satanisti itd.) i svi koje muči „kompleks mržnje prema sebi nekadašnjem”, a s njima (ni to ne treba zanemariti!) i pasionirani ljubitelji rok muzike i njenih muzičkih derivata, pa tzv. tajkuni i tzv. biznismeni, crnoberzijanci, modernisti, postmodernisti i pomodari u svemu i svačemu, ljubitelji „progresa” i komformisti, „fariseji i lažni književnici, oni, na primjer, koji u Crnoj Gori dosadiše Bogu i narodu hvaleći se ćiriličnim „Oktoihom”, a ovamo ćirilicu i srpski jezik proglašavaju simbolima primitivnog nacionalizma, retrogradnosti i kulturne inferiornosti, svi, dakle, što su sebe izopštili iz duše naroda, i odronili se od njegove tradicije, odrekli su se praotačkog pisma i prihvatili latinicu, koja je postala glavni činilac diferencijacije od „srpskog nacionalizma”, tj. srpskog etiničkog, kulturnog i etičkog korijena.

9.

Pa ipak, iako sa istim uzrocima, sa istim ciljevima i posljedicama (vjerovatno i usmjeravan iz istih centara iz kojih je to rađeno tokom 18, 19 i 20. vijeka, a i ranije .), proces potiskivanja ćirilice po mnogo čemu je drukčiji u Crnoj Gori nego u Srbiji ili u Republici Srpskoj, gdje je ćirilica (trudom državnih organa) danas ipak najstabilnija. U Srbiji je, prije svega, posrijedi nebriga (ili nerazumijevanje) nadležnih naučnih, kulturnih, obrazovnih i državnih institucija, i tamo se, budući da nije neposredno generisan iz vrhova vlasti i državne politike, on, ipak, kakotako može zaustaviti. Makar postoji razumna nada da se može zaustaviti. Garancija je za to i Ustav Republike Srbije, u kome je ćirilica naznačena kao primarno pismo u javnoj upotrebi. Međutim, ovdje, u Crnoj Gori, potiskivanje ćirilice dio je sveobuhvatnog državnog projekta o razaranju identiteta većinskog (pravoslavnog) stanovništva, s ciljem njegove jezičke, kulturne i nacionalne preseminacije, tj. potapanja u dukljansko-montenegrinski etnokulturološki bestijanluk (projekat identičan sa onim koji je sprovodio guverner Viktor Veber 1916, odnosno Rimokatolička crkva na prostoru tzv. Ilirika od vremena raskola do danas), i zato se, ovdje, u tom pogledu, teško može očekivati neki boljitak — bar u skorije vrijeme. Vraćanje ćirilici značilo bi vraćanje Crnogoraca svojoj etničkoj i etičkoj osnovi, svom srpskom biću, a to naši zapadni „prijatelji” i modifikatori naše svijesti neće dozvoliti sve dok im bude u interesu da se latinicom, dajući joj status ključne odrednice crnogorskog nacionalnog i jezičkog (!) identiteta , koriste kao vidom otklona Crne Gore od Srbije i Crnogoraca od Srpstva, odnosno dok najveći dio i Srba i Crnogoraca „ne pretvore u beslovesnu masu, kojoj će biti svjedno ko je, šta je i kakva joj je istorija” . Efikasnije sredstvo za ostvarenje tih ciljeva ne mogu pronaći.

10.

Danas se srpski lingvisti i intelektualci spore oko toga da li Srbi treba da se konačno odreknu latinice — da je, kao „tuđe” pismo isključe iz školskih programa, iz izdavaštva, iz medija itd., ili ne. Srbima pravoslavnim latinica, svakako, nije bila potrebna kao što nije ni Rusima, Bjelorusima, Bugarima, Grcima…, ali je se oni sada, i kad bi htjeli, niti mogu odreći, niti bi to odricanje bilo opravdano, jer bi se time odrekli i svega što su na latinici vjekovima stvarali Srbi katoličke vjeroispovijesti i drugi: u Dubrovniku, Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni, ali i ostali Srbi, tokom posljednjih sto godina, otkako su, sticajem istorijskih okolnosti, upali u „anakondin zagrljaj” latiničnog pisma i tobožnjeg jezičkog zajedništva. Latinica je odavno postala kulturno dobro srpskog naroda i odricanjem od nje, mi bismo, u stvari, pomogli onima koji nastoje da srpsku kulturu zatvore u granice današnje Republike Srbije, a ćirilicu vežu samo za ekavski izgovor srpskog jezika, odnosno da sve što je štampano srpskom latinicom, preknjiže u hrvatsko ili čije drugo kulturno nasljeđe, kako je to već urađeno u međunarodnom informacionom sistemu za kulturni i naučni razvoj, pa se, nakon ukidanja (1994) odrednice srpski jezik — latinica, u bibliotečkim katalozima sve što je štampano latinicom (srpskom latinicom) smatra kao da je štampano hrvatskim jezikom . S druge strane, kada srpska djeca danas ne bi učila latinicu, makar pola knjižnog fonda naših biblioteka ostalo bi za njih nedostupno. (Po nekim procjenama, u Srbiji se i dandanas oko 53% tekstova štampa ćirilicom, a 47% latinicom .) To su dovoljani razlozi za njeno čuvanje u srpskom narodu. Ali, to što je se ne možemo odreći, ne znači da moramo podleći latinici i napustiti ćirilicu. Ne odričući se, dakle, latinice, koju je, uostalom, kao i ćirilicu, da bi se i njome mogao pisati srpski jezik, uobličio 1827. godine Vuk Karadžić, a ne Ljudevit Gaj, kako se to uobičajeno misli, (pa je zato latinica kojom se danas služe Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi, zapravo srpska latinica) , naša je obaveza da sačuvamo ćirilicu. Ali ne administrativnim mjerama i zabranama, nego tako što ćemo kroz obrazovni sistem, ugradnjom istine o ćirilici (i o latinici) u nastavne programe, i u Srbiji, i u Republici Srpskoj, a ako Bog da — jednog dana i u Crnoj Gori, kod mladih generacija razvijati svijest da je ćirilica ne samo naše nacionalno nego i naše bogoslužbeno pismo koje nas najtješnje povezuje sa pravoslavnom duhovnošću, a time i sa onim što čini najdublje oslonce našeg nacionalnog bića. I da je srpska ćirilica nemanjićko, tj, svetosavsko pismo i zavještanje isto koliko i ćirilovsko. Jer, treba i to znati, upravo zaslugom Stefana Nemanje i Svetog Save, utemeljivača naše duhovnosti, kulture i pismenosti, u srpskom je narodu zaživjela i ćirilica. I svako onaj ko se odriče ćirilice odriče se, makar i nesvjesno, svetosavskog puta i znamena.

Mi, osim Marijinog jevanđelja, nemamo sačuvanu nijednu knjigu pisanu glagoljicom, a izgleda da ih je bilo, na što upućuju: Žitije Sv. Kralja Jovana Vladimira (sačuvano u latinskom i grčkim prevodima), Trebinjski rodoslov i Dukljanska hronika (inkorporirani u Ljetopis popa Dukljanina i sačuvani u latinskom prevodu), odlomci apostola — Griškovićev i Mihanovićev itd. No budući da je glagoljica, povlačeći se sa pravoslavnih prostora, pred praktičnijom i jednostavnijom ćirilicom, upotrebljavana od strane rimokatoličkog sveštenstva u primorskim oblastima, nije isključeno da je i sam Stefan Nemanja, državotvorac jasnih i dalekosežnih vizija, svojom politikom dodatno podstakao njeno povlačenje, želeći da spriječi širenje katoličanstva u svojoj još u potpunosti duhovno neprofilisanoj državi „U pravoslavno orijentisanoj Raškoj potisnute su potpuno glagoljica i starija glagoljska književnost srpske redakcije jer su smatrane za sredstvo katoličke propagande.”

Nema sumnje da je u tom procesu ipak glavnu ulogu imao Sv. Sava, koji je svojim književnim djelom i svojom „pravopisnom reformom”, ustanovio obrazac književnog stvaranja, jezičkog izraza i pisma srpskom narodu tokom narednih vjekova. Kako kaže i narodno predanje:

„Pođe jednom Sveti Sava da uči narod pobožnosti i veri. Idući po svetu, naiđe na ljude gde sa četiri vola unose svetlo u kuću. Zapita ih:

‚Šta radite to, braćo?’

‚Evo ima tri dana, načinismo kuću, pa nikako nam se u sobama ne vidi. Tri dana sa ova četiri vola unosimo svetlost, pa sve jednako. Do pred vrata se vidi, a kad u kuću — mrak!’

Sveti Sava se pomoli Bogu, te im reče:

‚E, ljudi Božji, treba načiniti prozore., evo ovako”’ — pa im onda načini prozore.”

Ono čime je Sv. Sava, po ovoj, u našem vremenu najteže shvatljivoj paraboli, otvorio prozore na srpskim domovima, ono dakle čime je, u tek sagrađenu srpsku kuću — Nemanjinu državu, ali još mračnu i duhovno neutemeljenu, unio svjetlost pravoslavlja, svetosavskog pravoslavlja, sa njegovom toplinom i prostosrdačnošću, koje je obasjalo, spolja i iznutra, svaku srpsku kuću — sebra i vlastelina jednako — bila je ćirilica!

Danas, nažalost, napuštanjem ćirilice, srpski domaćini spuštaju za tu svjetlost neprobojne žaluzine na prozore svojih domova!

11.

Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, zapisa Sava Jovović, a cilj onih koji su je zabranjivali, zvanično i nezvanično, i koji su spaljivali ćirilične knjige i biblioteke, sve do juče (19911995. u Hrvatskoj i 19992004. na Kosovu i Metohiji), ili koji su organizovano suzbijali njenu upotrebu u medijima, školi i državnoj administraciji, kako se to radilo 1916, a i danas, opet, radi u Crnoj Gori, bio je (i jeste) upravo zatiranje tih tragova, a time i „obaranje temelja održanja” (tj. nestanak) karaktera (identiteta) srpskog naroda („da mu se ne zna traga ni imena”). To su znali Srbi u Ugarskoj 1784, kao i bjelopavlićki učitelji, koji su pobunom zbog zabrane ćirilice 1916. ispisali najljepše stranice u istoriji crnogorske prosvjete. Njihova pobuna bila je poruka okupatoru o nepokornosti, ali, možda i više — upozorenje sopstvenom narodu na opasnost koja se krije u zabrani upotrebe svog pisma i izučavanja svoje nacionalne istorije u školama. Za to nijesu bile dovoljne riječi, ma koliko bile ubjedljive. Tražilo se djelo, tražila se lična žrtva, prema veličini onoga što je trebalo braniti i okolnostima u kojima se branilo. Oni se nijesu dvoumili.

A mi koji smo se danas našli pred istim iskušenjem, ako nijesmo, zbog svoje duhovne tromosti, dostojni da budemo na visini njihovog djela, dužni smo makar da ga otmemo od zaborava i kao svijetlu uspomenu predamo budućim naraštajima, koji će, nadajmo se, bolje od nas razumjeti i cijeniti njegovu poruku.