Petar II Petrović Njegoš

Biografija

„Hvala Ti, Gospodi, jer si me na brijegu jednoga Tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga Tvojega divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala Ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio — koliko me od moga đetinstva Tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne Božestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa užasom razmatrao i oplakivao.” (iz testamenta)

1813. Rođen je 1. novembra (po julijanskom kalendaru) u selu Njegušima, glavnom selu Katunske nahije, pod Lovćenom i nadomak Jadranskog mora, kao Rade (Radivoje), sin Toma Markova Petrovića i Ivane (rođene Proroković) iz istog sela. Imao je dva brata (Pera i Jovana) i dve sestre. Njegova porodica vladala je u Crnoj Gori više od dvesta godina i dala joj pet vladika (Danilo (1700-1735), Savo (1735-1750 i 1766-1782), Vasilije (1750-1766), Petar I (1782-1830), Petar II (1830-1851)) i dva svetovna vladara (Danilo (1851-1860) i Nikola (1860-1918)).

U to vreme, Crna Gora je bila savez plemena i nije imala atribute države, njene granice nisu bile određene a centralna vlast skoro da nije postojala. U međunarodnim odnosima Crna Gora smatrana je turskom teritorijom. Uz vladiku kao duhovnog vladara, postojao je i guvernadur (gubernator), koga su dugo određivali Mleci iz redova Crnogoraca kao svog predstavnika i svetovnog vladara. Neka crnogorska plemena priznavala su vladikinu, ali i mletačku, austrijsku ili tursku vlast. Crnogorski vladika često je potajno obavljao i neke svetovne vladarske dužnosti u susednim plemenima, dok je u Boki Kotorskoj i oko Skadra bio samo episkop. Crnu Goru dugo su činile samo četiri nahije (Katunska, Lješanska, Riječka, Crmnička) a u vreme Petra I, Njegoševog prethodnika, priključena su joj plemena Pješivci, Bjelopavlići i Piperi (koja su se odmetnula od Turaka), a kasnije još dva Brda — Rovci i Morača. U to vreme, stanovnici četiri nahije često su nazivani Crnogorcima, a stanovnici brda kasnije priključenih Crnoj Gori — Brđanima. Duhovna i kulturna središta zemlje bili su cetinjski manastir, kao i manastiri Ostrog i Morača. Cetinjski manastir sagradio je krajem petnaestog veka Ivan Crnojević; posle trećeg turskog razaranja, obnovio ga je 1786. Petar I Petrović.

1825. Početkom godine, vladika Petar I dovodi Rada u cetinjski manastir. U to vreme, drugi sinovac Petra I, njegov planirani naslednik, Đorđije (Georgije) Sava Markova odlazi na školovanje u Rusiju. Prvi Radovi vaspitači na Cetinju bili su kaluđer Misail Cvetković i vladikin sekretar Jakov Cek. Te godine Rade sastavlja svoje prve pesme kojima je zabavljao glavare i monahe. Jedna od njih bila je šaljiva pesma o nekakvim ćeklićkim svatovima i njihovim zgodama i nezgodama.

Od polovine godine Rade boravi u Toploj, blizu Herceg-Novog, kod jeromonaha Josipa Tropovića kao novog učitelja. Sa još nekoliko đaka uči predmete časlovac, psaltir, crkveno pevanje, računicu i italijanski jezik. Često prisustvuje crkvenim obredima u obližnjem manastiru Savine. U Toploj ostaje do kraja 1826. godine i tada se vraća na Cetinje.

1827. Mitropolit Petar I izražava, 20. januara, želju da mu naslednik bude Rade Tomov, a ne Đorđije Savov (koga je umesto kaluđerskog života sve više privlačila vojna škola i koji je kasnije u Rusiji postao konjički oficir). Zbog nedostatka finansija ne može da Rada pošalje u Rusiju, te ga zadržava pored sebe i pokušava da sa njim podeli svoje znanje italijanskog, ruskog, nemačkog i delimično engleskog i francuskog, kao i knjige iz svoje bogate biblioteke.

Krajem septembra, vladika Petar I zadržava u svojoj službi, kao državnog sekretara i jedinog ministra, pesnika Simu Milutinovića Sarajliju i poverava mu, kao jedan od zadataka, vaspitavanje Rada Tomova. Sima Milutinović, često nesređenog duha i jezika, upućuje Rada u klasiku, umetnost, istoriju, filozofiju i književnost i tako utiče na njegovu buduću poetiku.

1829. Rade predaje svom učitelju, Simi Milutinoviću, nekoliko narodnih pesama koje je prikupio. Iste godine sastavio je pesmu u „narodnom duhu” o ratu između ruske carice Katarine II i turskog cara. „E tako me ne zaklali vuci / u džamiju, đe klanjaju Turci, / ako dignuh moje janjičare, / svu ću tvoju zemlju porobiti, / porobiti, vatrom popržiti, / a tebe ću živu ufatiti, / da me dvoriš kao robinjica.” (iz pesme o ratu između carice Katarine i turskog sultana).

1830. Mitropolit Petar I preminuo je 18. oktobra. U skladu sa njegovom testamentarnom željom, izrečenom tog dana, za „namjesnika mitropolita crnogorskog” proglašen je Rade Tomov i ogrnut mantijom preminulog strica. „A ja na moje mjesto nasljednikom upraviteljem i čuvateljem od svega mojega i Cerkovnoga činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova Petrovića, u kojega se nadam da će biti čojek od posla i od razuma, kolikoje preblagij Otac Nebesnih blagovolio podariti, i kojega Bogu i Caru našemu i svemu Narodu Cernogorskome i Bergskome za vijeka preporučavam svijem serdcem i svom dušom.” (iz testamenta Petra I) Uz velike počasti, Petar I sahranjen je 20. oktobra. Dva dana kasnije, Rada je zakaluđerio arhimandrit manastira Vranjine. Kroz nekoliko meseci proizveden je u čin arhimandrita. Time Rade postaje novi verski i nezvanični svetovni crnogorski vladar. „Čini mi se sit sam se već naplaka. Zato jedino što viđu da mi od plača nije nikakve koristi osim sama šteta i pogibelj očna, ali jošt mi ne da moje prežalosno srce ustavit se mojijema suzama za mojijem ocem i blagodjejom. Prvo, što sam se lišio milosti blagodjeteljske, drugo, što je narod izgubio svojega pastira i obranitelja, koji bješe nepokolebimi stolp vjere i slobode hristijanske i prevjerni sin i obranitelj otečestva i neotlučimi privjazanik k rosijskomu prestolu i do svojijeh posljednjijeh riječih koje mi je govorio na umrli čas. Upitam ga: ’Gospodaru, viđu da ćete umrijet, nego što ću ja sad?’ A on se uspravi i sjedne na postelju, pa mi počne govorit: ’Ja ti sad ne mogu pomoć ništa, no ti ove najposljednje riječi od mene: moli se Bogu i drž se Rusije.’” (pismo Jeremiji Gagiću, 30. oktobra 1830)

1830. Mladom Njegošu prvih meseci u vladanju pomažu otac Tomo, ujak — kapetan Lazar Proroković, kao i nekoliko otresitijih glavara. Krajem godine i početkom sledeće, Njegoš se nalazi na udaru protivnika, predvođenih guvernadurom Radonićem, koji je i ranije pokušavao da ograniči svetovnu vlast porodice Petrović. „Jošt me je jedna velika glavobolja postigla. Naš gospodin gubernator Vukolaj Radonić pošao je u okolinu kotorsku, na Puč, notnjo bez znanja ničijega nego svojevoljno, ter se tu sastavao s nekakvijem generalom cesarskijem i s drugijema ljudima cesarskijema, imajući namjerenije predati im Černu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino, misleći on bez nikakva rasutka, kad je vladika umro da već nije ostalo sinovah otečestva u Černu Goru i privjazanikah k slavimoj Rosiji.” (pismo Jeremiji Gagiću, 22. novembra 1830) Na narodnoj skupštini održanoj 17. novembra, ukida se guvernadurstvo, a Vukolaj Radonić lišava službe i guvernadurskog čina. Njegoševoj opoziciji pridružuje se i Sima Milutinović, njegov nekadašnji učitelj. „A naš Milutinović uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo, pak i na Vaše pismo s kojijem ste ga propratili k mojemu poč. dondu. Nego ja istinito znam da Vi jeste mislili da je on čojak, jerbo ja znam istinitoga mojega u Vas prijatelja, kako što ste bili i mojemu pretku. A on bio je poša pred svjatago Nikolaja na Stanjeviće i ja sam šilja za njega momke u dva puta. On nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio, zašto Vi znate ja nijesam imao česova učenija, niti sam nimalo svijeta vidio, pa misljah da će mi što pomoći u ovu našu žestoku muku, a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske. Sada ja ne znam što će biti. Vi znate kako je on prestupio zakone carske kada je utekao iz Kotora, i oni ga ufatiše, hoće ga kastigat po zakonu. Ema neka lomi vrat kuđ mu drago.” (pismo Jeremiji Gagiću, 6. januara 1831)

1831. U manastiru Vranjina na ostrvu Komu, 31. januara, raško-prizrenski arhiepiskop proizvodi ga u arhimandrita i tom prilikom su mu ime „preinačili na Petar”. Do tada se, u svojim ranim pismima, potpisivao sa „Radivoj”. Savremenici su ga zvali „Rade Vladika” ili „Vladika Rade”. Sa „Njegoš” se u pismima potpisuje od 1835. Taj dodatak imenu („Njegoš”) uzeo je od strica, Petra I, koji ga je ponekad dodavao svom imenu a prema imenu svog plemena i zavičaja (Njeguši).

1831. Nakon smrti strica, Rade se, za pomoć u upravljanju Crnom Gorom, obratio dvojici Crnogoraca koji su živeli u Petrogradu — Mateji Vučićeviću (crnogorskom povereniku u Rusiji) i njegovom ujaku Ivanu Vukotiću (podoficiru u ruskoj vojsci). „Beržajte ako Boga znate, ako Hrista ljubite, dok se nije otkuđ sa strane inovjerne i tuđerodne razdor i vražda posijala i raspalila, pak bi se nejmalo se već na što dohoditi.” (pismo Mateju Vučićeviću, 22. oktobra 1830) Njih dvojica su u Crnu Goru stigla u septembru i na zboru koji je Njegoš sazvao, donose se 21. septembra odluke o uspostavljanju organa vlasti, „upravlenija narodnjeg”. Na čelu uprave je vladika i on vlada u dogovoru sa Senatom koji čini 16 senatora (iz redova plemenskih glavara). Senat ima ulogu vlade i vrhovnog suda. Izvršnu vlast činila je gvardija sa 164 „ispoljnitelja”, čiji su pripadnici imalu ulogu današnje policije i putujućih sudija koji su rešavali manje sporove. Ovim odlukama ukinuta je dugogodišnja tradicija da Crnom Gorom upravlja vladika sa guvernadurom. „[...] imam čest Vama objaviti kako se Crnogorci nahode u soglasiju među sobom isti kako su bili ovoga prošloga vremena od kako je blaženopočivšeg mitropolita zavješčanije proglašeno, ali sada je suviše stavljeno upravlenije narodnje, koje upravlenije sostovlja 180 ljudih, iz kojijeh su 16 sovjetnici (senatori), a 164 ispolnitelji (polizia), koje sluša narod dobro i kako je dužnost narodnja svoje starije slušati i sobom odabranima povinovat se. Mene se raduje srdce i duša kada ja viđu moje otečestvo tako složno i kada viđu toliko njihovo počitanije k našemu carju i blagodjetelju i k njihovijema starješinama i glavarima, ali kakva će mi jošt i ovo radost biti kada viđu moje otečestvo đe napreduje u naukama i procvjetava prosvješčenijem i kada ga viđu da počne izlezati svoje prosvješčene i vjerne sinove, koji će ga umjeti braniti ne samo oružjem nego i perom umnim.” (pismo Jeremiji Gagiću, 6. decembra 1831). Za prvog predsednika Senata izabran je Ivan Vukotić, a za potpredsednika Mateja Vučićević. Sedište Senata bilo je na Cetinju, a gvardije u Rijeci Crnojevića. Suđenjima Senata prisustvovao je i Njegoš, osim kada je donošena smrtna kazna. Kasnije je državna administracija proširena kapetanima i perjanicima (nekom vrstom vladikine garde), a na granicama zemlje i pandurima.

1831. U oktobru i u februaru naredne godine, u dva navrata, pokušava da osvoji Podgoricu i Zetu — ali bez uspeha. „Kad svak ratuje, mi mirujemo, a kad svak mirova, mi ratovasmo.” (pismo Danilu Medakoviću, 6. januara 1849) Za osvetu, vojska skadarskog vezira od nekoliko hiljada ljudi udarila je u aprilu 1832. na pogranično selo Martiniće, kojima je priteklo u pomoć oko 300 Bjelopavlića i Pipera, te suzbilo i potuklo tursku vojsku. „Skoči ovo malo čislo Martinićah posred Turakah i pokolji se s njima i obrati silu tursku u bjekstvo. Turci kako pobjegni, u to dotrči jedne 100 Piperah i 200 Bjelopavlićah, za Turcima juriš, Turci ustrašeni jednako bjež, a naši za njima do Spuža, 150 Turakah ubi namrtvo, kojijema su uzeli naši oružje, a suviše što su ih Turci unijeli mertvijeh. Također bilo je i ranjenijeh više od 300. Sam Namik Ali-paša jedva s bjekstvom spase život.” (pismo Jeremiji Gagiću, 27. aprila 1832) Na udaru nisu samo crnogorska granična sela, već okolni Turci traže da im se pokori cela Crna Gora. „Jošt kad je carstvo srpsko na Polju Kosovu palo i nevoljno pod igo tursko došlo, od onoga doba do danas Crna Gora nepresječno je kako svoju nezavisnost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati šta je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti. [...] Što li nas sada zovete da se Vama predamo i rajom turskom postanemo, ne vidimo nimalo da pravo na to imate, jer kako će tako najedanput tuđijema podanicima postati Crnogorci, koji su više od 400 godinah svagda mužestveno neprijatelje od sebe odbijali, a samo da slobodu i nezavisimost u ovijema bezplodnijema i pustijem krševima sačuvaju i da slobodno po zakonu svome žertvoprinošenija mogu sovršivati i gospodu Bogu prinositi, koji će svagda držati stranu pravednijeh i njima na pomoći biti. Što li nam pak sada prijetite da ćete na nas silnu vojsku poslati i nas sve istrijebiti, to samo je u ruci svemogućega Boga, koji upravlja sudbom čovječijom i, koliko se god Vi uzdate na svoju silu, toliko se i mi uzdamo na božiju, koja nas je za toliko vrijeme branila da nas neće ni sada ostaviti. [...] I ako Vi na nas napadnete, mi ćemo prinuđeni biti braniti našu slobodu i nezavisimost, koju su i naši prađedovi branili i mlogi žrtvom postali. Tako isto i mi svi jedinodušno prolićemo našu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kućah i so tijem ostaviti potomstvu svjedočanstvo grobovijeh krstah da su postradali za vjeru i otečestvo negoli potpasti pod igo tuđega ropstva. I to Vam javljamo da ovo nije prvi put da se Podgoričani i Crnogorci biju nego može biti stoti, a sve za to što Podgoričani na tvrdu Božju vjeru nevino sijeku Crnogorce.” (pismo Mehmedu Rešid-paši, 17. jula 1832).

1832. Početkom januara razotkrivena su zaverenička nastojanja guvernadura Radonića. Odlukom Senata od 4. januara proteruje se njegova porodica koja je više od sto dvadeset godina obavljala guvernadurske funkcije u Crnoj Gori. „G. Radonić, da je bio čovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio sa svojom familijom iz svojega otačastva, nego bi u njem bio kako ostale poštene familije koje u njemu prebivaju, jerbo su on i njegova familija brojena i čestvovana među najprvijema familijama u Crnoj Gori, nego je g. Radonić svojega otačastva svagda bio vrag i vozmutitelj, ne samo on no svaki od njegove familije. Stoga su bili prognati iz Crne Gore. Vi znate, milostivi gospodine, da su ljudi zli i mutni koji mogu buniti narod svuda opasni i đe su praviteljstva svoj temelj jako utvrdili, a kamoli među ovijem svobodnijem narodom, koji nije nigda privika uzdu praviteljstva vrh sebe držati.” (pismo Jeremiji Gagiću, 13. maja 1836)

1833. Početkom godine završava Glas kamenštaka, u kojem je opevao borbe između Crnogoraca i Turaka nakon 1711. godine. Šalje rukopis u Beč Vuku Karadžiću zbog štampanja, ali to nije dozvolila bečka cenzura. „Dopuštaše li pečatati tu Glas kamenštaka? Ako su dopustili, daj ga pečatati i pošalji mi 12 egzemplara; ako li pak nijesu, a ti mi pošalji maticu (original), pak ću obist hoće li ga ovamo dati pečatati.” (pismo Vuku St. Karadžiću iz Petrograda, 1833)

1833. Državna administracija imala je troškove i zaveden je porez, koji je počeo da se naplaćuje naredne godine. Njegoš je u godinama koje su sledile imao mnogo problema i trpeo mnoge uvrede zbog naplaćivanja poreza („harača”, kako su ga zlurado zvali neki Crnogorci). Nastale su 1839. i 1840. čak i dve bune zbog naplaćivanja poreza. Često je morao lično da odlazi u narod da ga umiruje i ubeđuje u neophodnost plaćanja poreza. „Vi znate i sami što znači kad praviteljstvo na ustanovljeno vreme ne daje žalovanje svojima činovnicima: narod obično, ako i ne ropta, on pada u sumnju o temeljnom suštestvovaniju svoga praviteljstva, pa i sami činovnici počinju dremati u svojoj dužnosti, a to već smeta skorom napretku narodnog blagostojanija o kome se praviteljstvo stara.” (pismo Jeremiji Gagiću, 18. januara 1838)

1833. Na narodnom zboru 23. maja odlučeno je da Njegoš pođe u Rusiju kako bi ga tamo zavladičili i kako bi izneo molbe za pomoć Rusije Crnoj Gori. Kreće na put 3. juna. Za svog zamenika imenovao je Ivana Vukotića, a tom prilikom potvrđen je i zakonik Zakoni otačastva koji je sastavio Vukotić. Na putu boravi u Kotoru, Trstu, Beču i u istočnoj Poljskoj. U Petrograd stiže 20. jula. U crkvi Kazanski sabor, 6. avgusta, biva rukopoložen za arhijereja, u prisustvu cara Nikolaja I i svih članova Sinoda. Njegoša, tokom te posete Petrogradu, primaju mitropolit petrogradski, ministar spoljnih poslova grof Neselrode i oberprokuror svetoga Sinoda Nečajev. Prvi put se kao „vladika crnogorski” potpisuje u pismu Vuku St. Karadžiću iz Petrograda, 23. avgusta. „Ovo ti jutros polusanljiv pišem iz glasovitog monastira Aleksandra Nevskoga, no teke imenom monastira, a svijem pročim palate, i javljam ti da sam zdravo putovao od Beča do dovde, zdravo došao i zdravo se sada nalazim u monastiru Nevskom. Naslađujem se predivnijem pogledom i prekrasnijema zdanijama Petroburga, raznom iskusnom arhitekturom dvorovah carskijeh, hramovah svemogućemu uzdignutijeh i veličestvenima pamjatnicima vozdvignutijema osnovatelju ove stolice i prosvjetitelju Rusije, kakogod i drugima mudrima njemu posljedovateljima. Svaki bezpristrasni ovđe došavši mora reći i reći će: 'Ruski je narod velik, a cari ruskoga naroda veliki; svemoguća je ruka tvorca izlila blagodat na cara Rusije i na sav njegov dom, svemoguća je volja tvorca vozvisila Rusiju do ovoga stepena, svemoguća je ruka vladike izlila svoje bogate dare prosvješčenija i čovekoljubija na dvorjane'.” (pismo Vuku St. Karadžiću, prva polovina avgusta 1833)

1833. Nakon nešto više od mesec dana boravka u Petrogradu, vraća se u Crnu Goru drugim putem: preko Halea, Lajpciga, Drezdena, Praga, Beča, Trsta i Kotora. Na Cetinje stiže 30. novembra, kao prvi crnogorski vladika posvećen u Rusiji. U jedanaest sanduka spakovanih, na Cetinje donosi nekoliko stotina knjiga za potrebe Crkve i škole, a i za sebe lično — uključujući Pravila poetike i Homerove spevove. „Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prevedena. Srpski je Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je srpskost mila; a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima i nalaze.” (pismo Vuku St. Karadžiću iz Petrograda, prva polovina avgusta 1833). Tokom tog putovanja, Njegoš, za 3000 rubalja, nabavlja štampariju koja je na Cetinje, spakovana u 47 sanduka, doneta početkom januara 1834. „Ja sam namjeran štampavati ovđe bukvare, časlavce i psaltijere, i to na malom kolu.” (pismo Vuku St. Karadžiću, Cetinje, 19. aprila 1834) Iz Rusije Njegoš sa sobom dovodi štampara Mihaila Petrova, nakon čije smrti je Njegoš knjige ponovo štampao van Crne Gore. Štamparija je prestala da postoji 1852. kada su njena slova prelivena u zrna za puške.

1834. Na Cetinju počinje sa radom prva osnovna škola za tridesetak učenika, sa nekom vrstom internata (blagodejanje).

1834. Proglašava, 18. oktobra, svog prethodnika i strica za sveca: „Na znanje vi dajemo, blagočestivi narode, kako smo 18. ovoga mjeseca, na Lučindan, otvorili grob blaženo i svetopočivšega pretka mojega i arhipastira vašega Petra i, pošto smo otvorili grob, našli smo cjelokupno i sveto tijelo dobroga i svetoga arhipastira našega. Zato, blagočestivi narode, mi vama radosno i objavljujemo o tome srećnome događaju, jerbo znamo da ćete blagodariti svemogućega tvorca, koji vi vašega dobroga oca, krepkoga pastira crkve i stada Hristova, vašega obranitelja i izbavitelja, posla među vama u svetom tijelu, da, kako je bio u smrtnome životu gotov za vas dati dušu i tijelo, tako da mu se molimo da on i sada, kako svetitelj i ugodnik Božji, bude molitvenik svemogućemu Bogu za nas kako za svoje sinove.” (Poslanica Crnogorcima i Brđanima, 18. oktobra 1834)

1834. Objavljuje na Cetinju prvu zbirku pesama Pustinjak cetinski, odštampanu u cetinjskoj štampariji. Iste godine objavljuje drugu zbirku Lijek jarosti turske (od svega četiri pesme: Pjesna za Vida i Mirčetu, Udarac na Martiniće, Vuk prijatelj ovči, Nahije). Objavljena je, na jednom listu, i pesma Srbin Srbima na časti zahvaljuje napisana 1833. godine kao dodatak Glasu kamenštaka. Njegoš je ovu pesmu posvetio kotorskim rimokatolicima, trgovcima Lumbardićima kod kojih je 1833. boravio i grofovskoj porodici Ivanović sa kojima ga je vezivalo prijateljstvo.

1835. Početkom marta podgorički Turci ubijaju dvadesetak kučkih čobana. Za osvetu, u noći između 11. i 12. marta jedna mala grupa Crnogoraca osvaja na prepad Žabljak od Turaka. Žabljak je, međutim, već 18. marta morao da bude vraćen Turcima. „Crnogorci kad ono viteški / Žabljak tvrdi turski poharaše, / onda mene starca zarobiše, / na Cetinje srpsko donesoše.” (natpis na topu sa Žabljaka)

1835. Određuje Malu gospojinu kao dan zasedanja narodne skupštine i službe sv. Petra: „Na Mali gospođindan (8. septembra) odredili smo da bude svake godine na Cetinju skupština naroda i služba sv. Petra, jer ta dan dolazi i svetitelja rođendan” (Poslanica Crnogorcima i Brđanima, 20. juna 1835).

1835. Dobija, dve godine nakon zavladičenja, stepen arhiepiskopa: „Došavši prije nekoliko dana iz Bjelopavlića, đe sam se za neko vrijeme bavio po narodnijem poslovima, koje sam hvala Bogu s dobrijem uspjehom svršio, imao sam čest naći ovđe visočajšu gramatu o vozvedeniju mojem na san arhiepiskopa.” (pismo Jeremiji M. Gagiću, 20. juna 1835)

1836. Njegoš je rukopis Glasa kamenštaka znatno proširio do dela u deset pesama — Svobodijade. Želeo je da Svobodijadu posveti ruskom prestolonasledniku, pa rukopis šalje na uvid vladi u Petrograd, preko ruskog konzula u Dubrovniku. Ruska vlada je tih godina ohrabrivala Crnogorce na mir sa okolnim podanicima turskog sultana, pa — po svemu sudeći iz političkih razloga, Njegošev rukopis nije nikada dobio odobrenje za posvetu. Svobodijadu je prvi put objavio Ljuba Nenadović u Zemunu, tek tri godine posle Njegoševe smrti. „Po želji mojoj posvetiti ’Svobodijadu’ imenu visokomu nasljednika ruskoga prestola, razumijem iz Vašega pisma od prošloga 27. januara da moje sočinenije ište Ministerstvo inostranih djel na razgled, da u njemu što ne bude protivno današnjoj politici. Ja ga šiljem dragovoljno i sve ono što nađe ministerstvo svojijem blagorazumijem protivno politici, neka ga izbriše, ja sam na sve dovoljan, — samo ne bih rad bio da dopadne u ruke onome koji ne zna silu srpskoga jezika, da mu on ne bude sudac” (pismo Jeremiji M. Gagiću, 27. februara 1836).

1836. Početkom avgusta, oko petnaest hiljada vojnika hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, predvođenih Smail-agom Čengićem, iznenada napada Grahovo, mesto na hercegovačko-crnogorskoj granici. Grahovljanima u pomoć stiže samo nekoliko stotina najbližih im Katunjana i nadmoćni Turci ubijaju tom prilikom oko pedeset Crnogoraca među njima Njegoševog rođenog brata Jovana (Joka), koji tada nije imao ni 15 godina, kao i osam drugih Petrovića. „Što govoriš da ne znaš je li to iz moje glave bilo da gvardija i nekoliko ljudi od Crne Gore dođu u pomoć Grahovljanima i toliko tvojijeh ljudi pobiju, ja sam ovo malo čislo ljudi posla u Grahovo kao pandure, a teke su došli tvoja je vojska udarila na njih i Grahovo popalila, i oni su se dužni bili biti i bili su se koliko su mogli i toliko tvojijeh ljudih, što govoriš, pobili. I mene se među tijema Crnogorcima nekoliko momčadi od moje kuće nagnalo i tu je dvoje poginulo; nijesu imali no po petnaest godinah. Ja veoma sažaljivam da nijesam znava tvoje namjerenije, zašto bih skupio nekoliko hiljadah Crnogoracah da te junački sretem na svoju granicu, kako su se vazda naučili Crnogorci.” (pismo Ali-paši Rizvanbegoviću, 6. oktobra 1832)

1836. Đorđije, Njegošev brat od strica, vraća se iz Rusije gde je služio kao oficir, i postaje, kao serdar cetinjski i riječki, važan Njegošev oslonac.

1837. Uvidevši da ne može da zadrži svoja imanja oko manastira Stanjevići (koji je više od sto godina bio rezidencija crnogorskih vladika) i oko manastira Maine na austrijskoj teritoriji, ustupa, ugovorom sa bokokotorskim kapetanom Ivačićem, Austriji imanje Maine za 17000 forinti u srebru koje je upotrebljava za opšte narodne potrebe. Maja 1839. potvrđuje i prodaju manastira i imanja Stanjevići za 17000 forinti. To je bilo važno za pridobijanje Austrije za zvanično razgraničenje sa Crnom Gorom (koje je završeno 1841) čime je Crna Gora prvi put dobila granice prema jednoj susednoj državi i time bila priznata kao samostalna država. „Istina da ovo imanje više vridi, ali budući da ga pravitelstvo austrijansko želi imati, tako mu ga ja za rečenu cinu samo za to dajem da bi pokazao moje prijatelstvo prema pravitelstvu austrijanskomu.” (iz Svjedočanstva o prodaji Maina, 5. februara 1837)

1837. U februaru kreće po drugi put u Rusiju, da bi tražio pomoć za Crnu Goru i da bi se opravdao od kleveta svojih protivnika, pre svega bivših crnogorskih senatora Ivana Vukotića i Mateja Vučićevića a i članova porodica bivšeg crnogorskog guvernadura Radonića. „Dajemo vi na znanje kako se mislimo otpraviti put Rusije. Toga radi vama objavljujemo i zapovijedamo da imate sjeđet među sobom u mir i u slogu, također isto i s narodima koji s vama graniče koji uzoće od vas sjeđeti s mirom, a osobito s ćesarovijema ljudima budite u slogu i u mir, zašto je nama poznato da oni neće vas zađest nikakvom smutnom rabotom. Za sve pak poslove i davije s kojijeh bi se mogla smutnja dogoditi možete se javiti na Senat i Gvardiju, koje mi ostavljamo da zemljom upravlja.” (objavlenije Crnogorcima i Brđanima, 12. novembra 1836) Međutim, zbog spletkarenja Njegoševe opozicije, ruski poslanik u Beču odlagao mu je izdavanje pasoša za Rusiju. Taj boravak u Beču Njegoš je iskoristio za druge poslove sa austrijskom administracijom, uključujući pitanje razgraničenja između Crne Gore i Austrije. Na putu za Petrograd, Njegoš je ponovo zadržan u Pskovu i bio primljen u Petrogradu od strane ruskog cara tek 24. maja, kada se car uverio da su optužbe na račun Njegoša potpuno neosnovane. Pozitivnoj promeni ruskog raspoloženja najviše je doprineo ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, koji je znao da je Njegoševa vladavina pravična i poštena, iako ponekad stroga. Tako su se zamerke Njegoševe opozicije svele na njegov privatni život — da se vlada kao svetovnjak i da se više bavi lovom i pesništvom nego vladarskim i vladičanskim poslovima, kao i da često odlazi u Boku, gde se udvara damama i igra karte. „Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnoga odra da oči ne baci na krasno stvorenije.” (pismo Petru Marinkoviću, 10. avgusta 1850) Rusi su prešli preko tih optužbi i ne samo da je Njegoš odbacio napade protivnika, nego je uspeo i da izdejstvuje povećanje godišnje pomoći Rusije sa jedne na devet hiljada červonjeca u zlatu; tu pomoć koristiće za kupovinu hrane, finansiranje državne administracije, kao i izgradnju zgrada, puteva, mlinova, škola.

Iz Petrograda ka Crnoj Gori kreće 31. maja. Nakon ovoga, Njegoš više nije morao da se bori protiv pretenzija na vlast i napada Radonića, Vukotića i njihovih pristalica. „U vrijeme mog bavljenja u Rusiji razumio sam da su me moji neprijatelji najcrnjejšima bojama opisivali pred ministarstvom ruskim, tužeći se na mene od imena cijeloga naroda, a ovo je i Vama poznato. Ja sam istinito uvjeren bio, kao što se nijesam ni prevario, da narod nije imao ništa protivu mene tužiti se, jer sam znao lijepo raspoloženje naroda k meni i sumnjao sam da tu mora biti i neko sa strane, zato sam se i starao doznati otkud je taj zli izvor istekao i najposlije uspio uznati da je to bio Ivan Vukotić (Ivanović), koji je svojijema pismima učio neke nedobromisleće kako će pisati protivu mene dvoru ruskome. Ovi neblagomisleći, a nije ih više bilo nego četvorica u sve, zasluživši još prije toga pravednu kazan od mene, lako su se za njim poveli i sablaznili.” (pismo Jeremiji Gagiću, 8. maj 1839)

1837. U Beču kupuje 1. jula Karađorđevu sablju kojoj je posvetio stihove Sablji besmrtnoga vožda (knjaza) Karađorđija, objavljene u Golubici 1840. godine. „Oružje svešteno, vjenčano sa slavom,/s kakvijem vostorgom tebe danas viđu,/kakva li mi čuvstva dušu potresuju!/Plačući te slavim, s uzdisaljem gledam/kad mi na um dođu tvoja djela strašna –/kad si u rukama vožda i viteza/kroz polkove guste tirana ljudskoga/sijevala strašno i krvlju se mila,/podižući Srpstvo, krunu mu ištući.” (iz pesme Sablji besmrtnoga vožda (knjaza) Karađorđija).

1838. Hercegovačko Grahovo odmetnulo se od turske vlasti i prišlo Crnoj Gori. To pitanje je godinama opterećivalo odnose sa hercegovačkim Turcima i Njegoš je uspevao da odloži njegovo rešavanje za bolja vremena. Time je pripremljeno formalno prisajedinjenje Grahova Crnoj Gori za vreme kneza Danila. „Što se tiče Grahova, za koje ste mi u Vašem počtenom pismu od 31. maja [...] ov. g. za № 62 izvolili pisati da se tamo govori da su Crnogorci njim zavladali i da se Turci kupe u Hercegovini da osvobode Grahovo i išćeraju Crnogorce iz svoji predjela, čest imam saopštiti Vam da Grahovo niti je danas tursko, niti je od preko sto godina njihovo bilo nego crnogorsko.” (pismo Jeremiji Gagiću, 3. juna 1838). „Pleme Grahovo otkako je naselio ga moj prađed i nikšicki kapetan, ono je stajalo vazda na jedan način, to jest Turcima je pošteno plaćalo za zemlje koje je držalo unutra u turskoj zemlji, a Crnogorci su im vazda sudili..” (pismo Vedžihi Mehmed-paši, 16 juna 1838)

1838. Od početka godine do juna, na Cetinju boravi Antid Žom koji Njegoša podučava francuski jezik. „Vi znate koliko mi je milo da naučim italijanski i francuski jezik, a sad mi se ta prilika pokazala. Tu u Kotoru nalazi se g-n Žom, koga sam jošt u Trijestu idući ovamo iz Rusije poznavao i od njega nekolike lekcije primio, a sad isti g-n Žom ide za Skadar i dalje. Ja bi rad da on ovamo dođe k meni na neko vrijeme da bi se štogod polzovao njegovima lekcijama...” (pismo Fridrihu Oreškoviću, 24. decembra 1837).

1838. Tokom proleća i leta, u blizini starog manastira na Cetinju, podignut je novi, opremljen dvorac sa dvadeset pet odeljenja, sa visokim zidom i kulama, koji je kasnije nazvan Biljarda, po bilijarskom stolu koji je 1839. donet za jednu od sala. U jednom njegovom delu bile su prostorije za Senat, u drugom je stanovao vladika, a u prizemlju su stanovali perjanici. Dvorac je bio luksuzno i moderno opremljen, ali su njegove prostorije bile vlažne. Njegoš, opterećen mnogim brigama i poslovima, već sredinom godine žalio se da ga „pobolijeva noga”, a nekoliko godina kasnije patio je od reumatizma. „Od njekoga vremena pobolijeva me noga, pa bojeći se kakovi rđavi posljedstvija, čest imam obratiti se k Vama s molbom da biste mi učinili ljubov i poslali ovamo vašega okružnoga doktora, razumije se, ako mu njegova djela dozvole i ako soizvoli doći da se s njim posovjetujem o ovoj stvari.” (pismo Gabrijelu Ivačiću, 3. juna 1838).

1838. Posećuje ga, 19. i 20. maja, saksonski kralj Fridrih Avgust II, koji je došao u Crnu Goru radi botaničkih istraživanja. „Pre nekoliko dana, t. j. 19. ovoga mjeseca, imali smo čest dočekati na Cetinju visokoga gosta nj. v. kralja saksonskoga, koji je sjutridan put Budve pošao, podarivši mi za znak vospominanija brilijantovi prsten s venzlovim imenom njegovim.” (pismo Jeremiji Gagiću, 26, maja 1838)

1838. U julu dolazi do sukoba na Paštrovskoj gori između 4000 austrijskih vojnika i 500 pograničnih crnogoraca iz Crmničke nahije u kojoj su Crnogorci uspeli da potisnu Austrijance. Nakon toga, 25. avgusta Austrija je sklopila mir sa Crnom Gorom i time indirektno priznala njenu nezavisnost. Oko dva meseca nakon toga, Njegoš je zaključio mir i sa bosanskim vezirom i hercegovačkim pašom, čime su i turske vlasti po prvi put indirektno priznale nezavisnost Crne Gore. U godinama koje su sledile, Njegoš je bio u dobrim odnosima sa hercegovačkim pašom, pobratimom Ali-pašom Rizvanegovićem, dok mu je skadarski paša bio „veliki krvnik”.

1839. Dok Njegoš sa skadarskim vezirom radi na sklapanju mira, skadarski Turci početkom juna na Crnu Goru vrše nekoliko napada, koji bivaju odbijeni. „Može biti da će nas Turci opet napasti, ali se nadam u Boga i crnogorsku hrabrost da neće pobijediti. Mi prema njima odista nećemo voditi napadački rat, ali odbrambeni moramo i od nevolje se braniti do posljednje kapi krvi od svakoga ko nas napadne.” (pismo D. P. Tatiščevu, 12. juna 1839).

1840. Novica Cerović sa nekoliko drobnjačkih glavara odlučuje da ubije Smail-agu Čengića. Po Njegoševoj preporuci, njima svoju pomoć pružaju Moračani i neki uskoci i Smail-aga Čengić biva ubijen u Drobnjaku, na Mljetičku, 23. septembra. Njegoš ubistvo Smail-age dočekuje i kao ličnu osvetu za ubistvo svog brata Jovana, četiri godine ranije. Ubistvo Smail-age učvrstilo je prisajedinjenje drobnjačkog plemena Crnoj Gori, kao prvog hercegovačkog plemena koje u ušlo u njen sastav. „Glasoviti zločinac Smail-aga Čengić, muselim gatački, pljevaljski, kolašinski i drobnjački, gotovo svake godine su po nekolike hiljade ljudi napadao je na naše granice. On je i ovije dana također razapeo bio svoj čador blizu naše granice tri sahata i počeo bio kupiti vojsku da udari na naše pleme Moraču. Naši pak njegovo zlo namjerenije priđe saznali, skupi ih se od tri do četir stotine i udare mu jedno jutro, tj. 23. proš. sept. zorom na čador, te ga istoga tu posijeku i jošt četirideset njemu podobnije zlikovaca, među kojijema desetak namjerilo se i od onije bosanskije buntovnika protiv Veći-paše.” (pismo Jeremiji Gagiću, 4. oktobra 1840). „Za znak mojega prijateljstva i odličnoga uvaženija k Vašoj osobi pošiljem Vam na dar jednoga od mojih hatova koji se naziva Gavran. Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadašnje vrijeme najslavnijega viteza Smail-age Čengića, pa kad su ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegova šatora.” (pismo J. A. Turskom, 23. juna 1843)

1840. Angažuje sebi učitelja nemačkog jezika.

1840. Odlikuje Aleksandra Karađorđevića vojvodskim činom. „Neka je poznato i znano da smo mi Aleksandra Crnog, sina bivšeg srpskog vrhovnog vožda Đorđa Petrovića Crnog, koji proističe od starih knjaževa naše oblasti Vasojevića, priznali svijetlim knjazom i patriotom našim po porijeklu. Naročito cijeneći zasluge njegova oca, koji je svojom hrabrošću oslobodio od turskog jarma naše jednoplemenike, smatrali smo za pravedno i dostojno da se odlikuje i odlikujemo gorepomenutog knjaza Aleksandra Crnog vojvodskim činom.” (pismo Aleksandru Karađorđeviću, 21. decembra 1840)

1841. Od Johana Turskog, zamenika austrijskog guvernera Dalmacije, dobija na poklon mikroskop. „Imao sam čest primiti od Vaše strane poslani mi mikroskop. Ovaj čudesni instrument zaslužuje svakojega vnimanija: črez njega ljudske oči jasnije vide prirodu i čoveka, u veliko voshiščenije dovode tvari velikoga stvoritelja, koji je kako u velikijema svojijema djelima tako i u najsitnijema životnijema svoje soveršenstvo pokazao.” (pismo J. A. Turskom, 21. jula 1841)

1842. Odesko društvo ljubitelja istorije i starine bira ga za svog člana 20. januara, a Društvo srbske slovesnosti u Beogradu za svog počasnog člana 11. juna.

1842. Meseca marta Edoardo Grije je na Cetinju uručuje Njegošu brilijantni krst, dar austrijskog cara u vrednosti od hiljadu zlatnih dukata, kao priznanje za saradnju na uređenju granice između Crne Gore i austrijskog bokokotorskog okruga, završenom godinu dana ranije. Istim povodom Njegoša odlikuje ruski car Nikolaj ordenom sv. Ane prvog stepena.

1842. Preminuo je Njegošev sinovac i potencijalni naslednik, Pavle (Pavel). Jedna Njegoševa pesma govori o toj vesti i o njegovom sinovcu. „Primio sam Vaše počteno pismo od 15a avgusta, koje mi je žalosnu vijest donijelo da se moj mladi sinovac, imperatorski paž Pavel Petrovič Njegoš, jošt 20a maja ove godine prestavio. Ovaj tužni glas mene je sasvim porazio. Pa kako i ne bi kad ono što sam imao najdraže na svijetu, to sam izgubio, jer s njim je saranjena jedinstvena nadežda njegove kuće, njegovog strica, a i samoga otečestva.” (pismo Jeremiji Gagiću, 21. avgusta 1842) „Ti si sada angel kod prestola božjeg/ali sjajna zv’jezda u nebesnu krugu,/no u dušu moju hram si mračni diga/u kom će se vječno lik tvoj sahraniti,/ka pred ogledalom mračnim i slomjenim/kad žalosno dubi cvijet uvehnuti.” (Iz pesme Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovića Njegoša, paža ego Veličestva Imperatora Nikolaja I-go)

1842. Uz posredovanje turskog komesara Selim-bega i ruskog konzula Jeremije Gagića, Njegoš dolazi u Dubrovnik i tu 12. septembra potpisuje sa Ali-pašom Rizvanbegovićem ugovor u osam tačaka o prestanku neprijateljstava sa hercegovačkim Turcima. „Poslijed dugoga zla i krvoprolića, koje je bilo među nama i Turcima hercegovačkijema, ja i Ali-paša, vezir hercegovački, sastadosmo se u Dubrovniku, oko svašta se lijepo razgovorismo i među sobom mir i jako prijateljstvo utverdismo.” (Poslanica Crnogorcima i Brđanima, septembra 1842)

1843. Krajem jula izaslanici Ali-paše Rizvanbegovića imaju nameru da ubiju Njegoša na sastanku u Ostrogu. Saznavši to, Njegoš odbija da ih primi, a kada za to saznaju i drugi Crnogorci, ubijaju nekoliko tih izaslanika, dok neke spasava sam Njegoš. „Mi smo u rat sa svijema Turcima okolo nas, kako gotovo svagda što smo. Oni su vazda složni na naše zlo, i Bošnjaci i Arbanasi. Veoma mi je za čudo, gospodine, da bi mnogi ljudi radiji da su Turci i ovi put, kako mnogo puta, prevarili Crnogorce, nego li e su Crnogorci svojijema varalicama zajam vratili. Čudo mi je da ljudi kažu da su Crnogorci protivu prava narodnijeh sada postupili, a niko ne kaže da je Ali-paša protivu prava narodnijeh postupio kada moje poslanike pohvata, tri na kolac nabi, a tri [i]po godine u sindžir drža, i za druge mnoge nevjere koje je učinio mojijema krajinama, a i sada da su prevarili mene i moje Crnogorce, za to ne bi niko ni riječi rekao, no bi sve ćutanjem prošlo, kako što je prolazilo i ovo do danas što je nama činio. U nas je običaj, koji se u ovi narod u zakon obratio: kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom da mu zajam povratimo. Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi se na ovu goru turska džamija poperila i ova šaka Slavjana svoje ime izgubila. — Istina da je mučno voditi rat 100.000 naroda crnogorskoga sa 2 miliona Bošnjaka i Arbanasa, a osobito u današnje vrijeme kada im praviteljstvo carigradsko svaku nužnu pomoć u izobiliju protivu nas daje. Može biti da će kazati ko da ovo ovako nije, ali ja najbolje znam koji svaki dan to očima viđu.” (pismo Jeremiji Gagiću, 12. avgusta 1843)

1843. Sredinom septembra na Grahovu dolazi do nekoliko sukoba između Crnogoraca i hercegovačkih Turaka.

1843. Dvanaest hiljada turskih vojnika pod vođstvom skadarskog vezira Osman-paša Skopljaka 16. i 17. septembra, zauzima ostrva Vranjinu i Lesendro u Skadarskom jezeru i time nanosi Crnogorcima veliku štetu u trgovini i ribolovu. „Sedamnaesti istoga mjeseca opališe Turci selo Vranjinu, u kojemu je bilo oko 30 do 40 kuća, kuće sve do temelja razure. Našijeh bude oko 60 ljudi mrtvi i ranjeni i uhvaćeni na Lesendro i na Vranjinu. Turaka je i više tri puta toliko bilo mrtvi i ranjeni, ali sve isto Turci ostaše pobjeditelji na ovome malome ostrvu.” (pismo Jeremiji Gagiću, 24. oktobra 1843) Njegoš je kasnije nekoliko puta pokušavao da ih povrati, ali bez uspeha. „[...] mi smo naperili dva topa, te tučemo ukrjeplenija koja su Turci na pomenutom ostrovu načinili, no budući da su naši topovi stari i rđavi, a k tome ni zrna ne imajući dosta, pa i što ih je nisu od kalibra, zato i ne možemo imati željenoga uspjeha, ali pri svem tom barem uznemirujemo neprijatelje, pa i štete im ponešto činimo. Da mi kojom srećom imamo nekoliko brodića s topovima, te bi Turci davno čistac s Lesendra [...]” (pismo Jeremiji Gagiću, 19. novembra 1843) Stalna Njegoševa briga da povrati izgubljena ostrva, ostavila je u narodu izreku „izgore kao Vladika za Lesendrom”. „S osobitim udovoljstvijem imao sam čest polučiti Vaš visokopočitajemi list od 21. (9) maja, kojim ste blagovolili uvjedomiti me da se već preduzela diplomatičeska radnja da Turci ostrove Vranjinu i Lesendro, prošle godine od nas prijevarom uzete, očiste. Ja počitujem sebi za dužnost prineti moju najčuvstviteljniju blagodarnost praviteljstvu austrijskomu za to što ono velikodušno uzima učastije u sudbu ovoga naroda i stara se vodvoriti mir i sreću u ove krajeve.” (pismo J. A. Turskom, 18. maja 1844).

1844. Kreće iz Kotora ka Trstu 2. januara. U Trstu piše pesme Tri dana u Trijestu i Misao (pesma Tri dana u Trijestu štampana je u Beču, u štampariji Jermenskog manastira, a na italijanski ju je preveo i objavio u Trstu 1844. pesnik Frančesko dal Ongaro). Ka Beču kreće 11. januara i tamo traži posredovanje Rusije i Austrije u sporu oko zauzetih ostrva Vranjina i Lesendro. Pored toga, traži ukidanje carina na robu koju su Crnogorci prodavali na pazaru u Kotoru. „Dajem ti na znanje kako [sam] za neke svoje poslove ovu godinu bio do Beča, i tamo sam dobio naredbu da sa svakijem u miru sjedim; ako [bi] me ko i napanuo, da za to oružjem nikakve osvete ne činim. Također se isto nadam da si i ti naredbu dobio ili ćeš je skorijem vremenom dobiti da ove naše krajeve smirimo. Nego utoliko, ako ti nije dosada zapovjed došla, naredi i ti sa svoje strane, kako što sam i ja s moje, da se zla po granicama ne događaju, a za ovo oko šta se ne možemo pogoditi, kako reknu stariji onako će i biti.” (pismo Osman-Paši Skopljaku, 6. aprila 1844). „Što se tiče svake druge trgovine koje se može naći na crnogorske pazare, austrijskima je podanicima slobodno hoditi i kupovati bez nikakve dacije i bez nikakva pitanja kuda i zašto idu, kao i u svoju kuću. Vama je ovo sve dobro poznato, a meni je isto tako poznato bijedno crnogorsko trgovanje na pazaru kotorskome, koje je svakoga dana sve gore i daže evo nekoliko vremena dokažuju mi da im je Kotor sasvijem zatvoren kao neprijateljima austrijskima, premda oni niti su kad bili neprijatelji austrijski niti će biti.” (pismo Edoardu Grijeu, 5. maja 1846). Kreće iz Beča 3. marta i zatim provodi dvadesetak dana u Trstu i Veneciji obilazeći znamenitosti. Sa puta se vraća 28. marta i biva svečano dočekan na Cetinju.

1844. Spušta se u Kotor 28. avgusta, a zatim prelazi u Prčanj u Boki Kotorskoj, gde ga jedan kadet iz Kotora uči da pliva. „Jošt te čeka ljubimac Avrore/ na brijegu tihoga kanala;/ zaboravljen sudbom i ljudima,/ no utješen u mračnoj pustinji/ sa zrakama svoga stvoritelja/ te prizire ljude i sudbinu/ kako jedno lažno snovidjenje, –/ ja te čekam, čekam s nestrpjenjem/ da se prostrem u morsku pučinu,/ da poletim malo fizičeski,/ ka što letim vazduhom moralno.” (iz pesme Ljetnje kupanje na Perčanju) Na Cetinje se vraća 7. septembra.

1844. U proleće u Crnu Goru, izmučenu sušom i glađu, stiže žito, delom poklonjeno od Rusije. „Međer si ti zaboravio kršno naše stanje i položenije teke išteš novaca na zajam onđe đe ih nikada bilo nije i đe im se suhe i prazne gore, i kad ih se štogod dobije, ne daju ni obratiti.” (pismo Simi Milutinoviću, 10. jula 1845). Rusku pomoć prate i sumnje kako se ona troši. Ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagić, dobija od nadređenih zadatak da motri na to da li Njegoš troši novac samo na kupovinu žita i on o tome „sekretno” obaveštava Njegoša 18. decembra 1845. „Čudo mi je otkud je tolika sumnja kod ministerstva da ja na što drugo ne trošim pare koje su date na pokupku žita i zavedenije magazina. Nikada ja zloupotrebljenije neću učiniti od velikodušija mojega visokoga pokrovitelja, niti ću se ja nikada pred njim dvostruk pokazati. Moja će istina u čistoti i nevinosti pred obožajemim monarhom svagda se pokazati.” (pismo Jeremiji Gagiću, 10. februara 1846)

1845. Završava rad na Ogledalu srpskom. „Po od dužega vremena dao sam kupiti po Crnoj Gori naše narodne pjesne i već ih dobro čislo imam u rukopisu, kojima sam dodao i od pečatanih one o Karađorđiju. Ja sam namjeravao ove pjesne dati pečatati u Lajpcigu, gdje bi po mojoj želji mogle izići u velikoljepnom izdaniju; no počem sad tamo polazi g-n Vuković, vručitelj ovoga pisma, a znajući pak da tamošnja tipografija prevashodi sve ostale u kojima se što dosad srpskoga pečatalo i da ima dobre korektore, pa zato i šiljem iste pjesne u rukopisu Vama, učtivo moleći Vas da biste izvolili dati ih pečatati u 8° velikom na velin papiru i ukrasiti ih obrazom besmrtnog Karađorđija.” (pismo Vasiliju Beraru, 12. aprila 1845)

1845. Polovinom godine traži pomoć jednog stručnjaka iz Dubrovnika kako bi ga obučio za korišćenje dagerotipa (tj. fotografskog aparata), kupljenog nešto ranije. „Ja se nadam u Vaše družesko raspoloženije k mene da ću Vam naskoro zahvaliti i na dagerotipca. Za ljubav koju mi pokazujete, nemam Vam su čim povratiti nako praznom zahvalom. Da izvolite narediti da i ja Vas što poslužim, su čim će Ve poslužiti jedan čovjek koji je na kraju obrazovanoga mira i koji se očama pred vratima edemskijema, mučenik dva protivna uragana, azijatskoga i evropejskoga, t. jest uraganima prosvještenija i gluposti?” (pismo Jeremiji Gagiću, 8. oktobra 1845)

1845. Stiže u Kotor 11. jula, a četiri dana kasnije u Perast na letovanje. Na Cetinje se vraća nakon desetak dana.

1845. U proleće završava pisanje Luče mikrokozma, religiozno-filozofskog speva o nastanku sveta. Knjigu je Njegoš posvetio svom nekadašnjem učitelju, Simi Milutinoviću. Luča mikrokozma štampana je u Beogradu iste godine. „Kad Luča bude napečatana, pošlji mi od nje 100 egzemplara i uputi ih u Trijest al sig Michele Vucetich, negoziante, objavivši jošt tu da knjige idu u Crnu Goru in transito, te će mi tako doći pouzdano. A s ostalijema egzemplarima čini što hoćeš: na čast ti ih.” (pismo Simi Milutinoviću, 23. decembra 1845)

1845. Polovinom godine, Njegoš (verovatno jedini put) posećuje poluostrvo Prevlaku u bokokotroskom zalivu i tamo crkvu Sv. Trojice (sagrađene 1833. na temeljima stare crkve Svetog Arhangela Mihaila). testamentom iz 1846, udovica grofa Ilije Vlastelinovića, grofica Ekatarina Prevlaku ostavlja Njegošu. Naredbom austrijskih vlasti iz 1846. zabranjeno je crnogorskim državljanima da poseduju nekretnine na austrijskoj teritoriji koja je, po razgraničenju, sezala do sredine lovćenskih serpentina.

1845. Leči se od reumatizma. Daje da se na Lovćenu, na „Kapi”, sagradi skromna crkva u kojoj će biti sahranjen.

1846. Završava pisanje Gorskog vijenca, ep o obračunu Crnogoraca sa poturčenjacima sa kraja XVII veka. Po nekim istorijskim analizama taj obračun nije se nikada dogodio.

Kreće u Trst 20. septembra da kupi žito za Crnu Goru, a zatim u Beč, gde je, poslednjih dana te i prvih dana naredne godine, odštampan Gorski vijenac. Nije odobrena njegova poseta Petrogradu i ruskom caru (i tokom koje je planirao da traži od ruskog cara pomoć u povraćaju ostrva Vranjina i Lesendro), sa obrazloženjem da je potrebno Njegoševo prisustvo u Crnoj Gori.

1847. Objavljuje, 12. januara, u Serbskom narodnom listu, Pozdrav rodu iz Beča 1847. god. (Na novo ljeto). U Beču boravi do marta 1847, odakle se preko Trsta i Venecije vraća u Crnu Goru. Piše Lažnog cara Šćepana Malog, uglavnom na osnovu arhivske građe iz Venecije. Rukopis je štampan 1851. u Zagrebu, a objavljen u Trstu. Na koricama knjige, kao mesto izdanja pisalo je Jugoslavija. „Zbog važnosti događajah i zbog čudnovatosti Šćepanove ja sam željeo štogod o njemu napisati. I, doista, da slučajem ne pođoh u Mletke u početku 1847. godine, ne htijah ništa vjernoga o njemu svome rodu objelodaniti. Ali u Mletke kada dođoh, potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke. Gospodin Tomazeo usrdno priskoči, i bi mi na ruku; čuvara od arhive, staroga markiza Solari, gotovo slobodnom i veselom gorskom poezijom i pričanjem zamađijam, te mi dobri starac počne po mojoj ćudi igrati; pet šest valjatijeh pisarčićah tri čitave nedjelje po svima uglovima od arhive kopaše, i što god se moglo nać o čudnovatom Šćepanu i o drugijem stvarima odnoseći se Jugoslovenstva sve ispisaše.” (iz Predgovora knjige Lažni Car Šćepan Mali).

1847. Ustanovljava medalju za hrabrost, „Medalju Obilića”, najveće crnogorsko ratno odlikovanje. Srebrna medalja za hrabrost ustanovljena je 1841. godine. Pre toga, Crnogorci su medalje dobijali jedino od ruskog cara; Austrija je to ometala, što je podstaklo Njegoša da ustanovi crnogorsku medalju. „Ovo je lik Obilića, lik najvećega junaka koji se dosad na zemlji pojavio. Kakvim se znakom mogu toliko dičiti srpski rodoljupci-vitezovi koliko ovim? On je jedinstvena bojna nagrada tvoje sobraće u sokolovom gnijezdu.” (pismo Đorđu Stratimiroviću, 8. novembra 1848)

1847. U prvoj polovini godine, izazvana velikom glađu, izbija buna u pograničnoj Crmničkoj nahiji, koju je pomogao skadarski paša municijom, hranom, ali i svojom vojskom od tri do četiri hiljade ljudi. Pobuna u korenu biva ugušena u krvi (o tim borbama Njegoš je spevao pesmu Kula Đurišića). Nakon povratka iz Beča, Njegoš osuđuje na streljanje nekoliko vođa pobune. Ova buna i težina odluka koje je trebalo doneti, učinile su da Njegoš pomišlja da zauvek napusti Crnu Goru. I nakon ove bune, intrige skadarskog paše ostaće, pored gladi, najveća Njegoševa briga. „Sutradan pošto sam ja izišao iz parohoda, sirječ 26. prošastoga marta, premamljeni mitom, a najviše žitom i hljebom na ovu gladnu godinu, nekolika sela crnogorska od Nahije crničke objave se neprijatelji svojemu praviteljstvu. Paša skadarski, koji je o tome i radio, odma pošlje među njih na pomoć im oko 3-4000 vojnika, hljeba dosta i džebane. Radi toga bude prinuđen Senat otpraviti 2000 Crnogoraca, predvođenijeh mojijem bratučedom Georgijem, serdarom riječkijem, serdarom cetinjskijem, i tako ove 2000 Crnogoraca udare na prvo od pobunjenih sela, u kojemu je bila vojska turska i džebana, i poslijed upornoga boja opale nekoliko kućah u selu Boljeviće i Turke izaždenu. S naše strane bilo mrtvijeh 19, a ranjenijeh oko 20 ljudi, među kojijema je i moj bratučed malu ranu dobio od zrna od kumpare, a s turske strane okolo 60 mrtvijeh i ranjenijeh kažu da je palo. Crnogorci u ovome boju pohvatali su bili i nekoliko živijeh, no, bivši sve hristjani, dadu im svobodu.” (pismo Jeremiji Gagiću, 6. aprila 1847)

1847. U oktobru, posle nekoliko godina mira, oko 8000 hercegovačkih Turaka napada Crnu Goru, ali ovaj napad biva brzo odbijen. O tome je Njegoš spevao pesmu Čardak Aleksića. „Došlo mi je tvoje pismo od 17. febra o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.” (pismo Osman-Paši Skopljaku, 5. oktobra 1847)

1848. Tokom revolucije u Austriji, u Veneciji je proglašena obnova Mletačke republike, koja je do kraja osamnaestog veka bila izvor teških problema Crnoj Gori. Mađarska pretenduje na proširenje svoje teritorije, čime bi se u njenom sastavu našlo skoro četiri miliona Srba i Hrvata, bez prava na autonomiju i sopstveni jezik. Mađarska vojska napada Sremske Karlovce, sedište Srba u Ugarskoj, čime počinje srpsko-mađarski rat. Njegoš nudi hrvatskom banu Josipu Jelačiću, a na drugoj strani i ruskoj vojsci u ratu sa Mađarima, vojnu pomoć od nekoliko hiljada ljudi. Njegoš odvraća Crnogorce od upada u Boku, kao i stanovnike Boke od pobune protiv austrijske vlasti, kako ih Mletačka republika ne bi odvojila od opšteg južnoslovenskog pokreta. U isto vreme počinju i pobune lokalnih turskih vladara protiv centralne sultanove vlasti. Njegoš prihvata Garašaninovu politiku: protiv je revolucije u Austriji, a za revoluciju u Turskoj. „Ja vi zaludu pišem, zaludu zapovijedi šiljem da zla i pogana đela ne činite podanicima ćesarskijema; nego vidim što se nadao nijesam, da za moje zapovijedi glave ne obrćete. Ako radite tu bunu protivu ćesara, ćesar je velik: za nju čuti ili ne čuti; ako li je radite za inat moj, to sami svoju kuću razurate. Koje bilo da bilo, dobro je da ve poznam kakvi ste mi. Kao svakom što sam pisao i zapovijedi šilja, tako vi i sada zaludu pišem. Ustajte na noge svaki ako me čut hoćete i ne dajte na granicu njegušku da se dogodi nikakvo zločinstvo u Boku. Nećete li me poslušati, a vi se razberite što učiniste, da meni obraz nagrdiste, međusobni sud razuriste i sebe u ništa bačiste.” (pismo Njegušima, 16. marta 1848) „Prvo, molimo vas, kako našu braću, da sva druga namjerenija i pozive odbacite na stranu, a da budete srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti i sasvijem vjerni i poslušni Jelačiću, svomu jedinoplemenomu banu od trojedine kraljevine, koji je pod krunom ćesarskom. Drugo, ako pak, sačuvaj Bože, pokažete se nevjerni svojemu banu i primite se tuđina, a svoje dobro odbacite, znadite čisto, mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji, s nama će se mnogi valjasti junak od ta dva okružija združiti, i krv će se izdajničeska nemilice proliti i kuće izdajničeske u pepeo razasuti. Vi znate da se mi ne umijemo šaliti, no pazite dobro što ćete raditi.” (pismo Bokeljima i Dubrovčanima, 20. maja 1848)

1848. Počinje da razvija planove o oslobođenju okolnih teritorija od turske vlasti. Njegovi poverljivi ljudi obilaze krajeve od Neretve na zapadu, do Višegrada na severu i Peći na istoku. Njegoš pregovara sa okolnim turskim vladarima pobunjenim protiv centralne sultanove vlasti. Sredinom aprila kod Njegoša dolazi Matija Ban, poverljivi izaslanik Aleksandra Karađorđevića i srpske vlade, čiji je plan bio oslobođenje Srpstva i stvaranje Jugoslavije, zajedničke države Srba, Hrvata i Bugara, u kojoj bi Njegoš bio duhovni poglavar u Peći, a srpski knez svetovni poglavar u Prizrenu. Ban ovaj plan izlaže Njegošu i donosi mu, kao finansijsku podršku, 1000 dukata. Njegoš prihvata plan, ali smatra da najpre treba osloboditi i ujediniti one najugroženije — Srbe pod turskom vlašću. Planovi uključuju obezbeđivanje crnogorskih granica, a zatim izlazak oko sedam hiljada crnogorskih ratnika na okolne teritorije. Štamparija je sa Cetinja trebalo da bude preneta u Dubrovnik, gde bi Matija Ban izdavao jedan politički list. „Ako je igđe ikoga, nas evo. Ako li nema nikoga, ja ne mogu ništa do stiđeti se što sam vam brat. Sad ali ikad, nikad ako ne sad.” (pismo Iliji Garašaninu, 2. maja 1848)

Krajem 1848. godine, Njegoš uviđa da se ti planovi i njegove želje ne ostvaruju. „Ja vidim strašne pogreške. Meni se čini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Bože daj da se varam. Ako se sada sagriješi, dugo ćemo taj grijeh kajati.” (pismo Stanku Vrazu, 20. oktobra 1848.

1849. Odlučuje da uči turski i grčki jezik i traga za potrebnim knjigama. U to vreme, govori i piše na ruskom i francuskom jeziku, a služi se italijanskim i nemačkim.

1849. U drugoj polovini godine, žali se da ga je „kašalj spopao”. Tada se pojavljuju prvi znaci tuberkuloze kod Njegoša: kašalj i slabljenje. Od tada, njegovo zdravlje dobro je samo u kratkim periodima. Pati od „zapuštene nazebe, kašlja, kijavice i reumatizma”.

1850. Početkom proleća biva obustavljen plan pobune hrišćana u Hercegovini, Bosni, Albaniji, koju bi predvodila Crna Gora a pomagala Srbija. O trenutku kada je tu odluku vlasti u Srbiji saopštio Njegošu, Matija Ban je zapisao: „Vratim se u Dalmaciju ranjenim srcem, pa otidem Vladici. I za njega je ta vijest bila kao grom. Gledao me najprije ukočeno, pa se spustio u naslonjaču i pokrio lice rukama, pa srdit ustao i hitno koračajući po biljardnoj sali govorio sve što mu je na usta dolazilo. Najedanput stade preda me i reče mi odrešito: 'Znaš li šta je? Hercegovina, Bosna i Crna Gora s Albanijom u našoj su ruci, sad ih već možemo zapaliti kad god hoćemo; bacimo vatru, pa Srbija, htjela ne htjela, mora za nama poći.... Za diplomatske [probleme] ne marim, a vojničkih se ne bojim čim sam u sporazumlju od albanske strane sa Bib Dodom, a od hercegovačke sa vezirom Stočevićem. Tu ćemo imati oko 30000 pušaka, dodajte mojih 15000 najmanje, a 5000 iz Dalmacije, pa raspolažemo snagom od 50000 ljudi, i to kakvih ljudi! Pomislite što bi se s tolikom i takvom vojskom moglo učiniti, još svi hrišćani čekaju na naš mig, pa i oni da ustanu!” Matija Ban ipak uspeva da ubedi Njegoša da bi, bez pomoći Srbije u oružju i sredstvima, rat bio unapred izgubljen.

Njegoš je razočaran nespremnošću južnoslovenskih naroda da se bore za slobodu i ujedinjenje i što nije „neki napredak u cijelome narodu našem vidio”. „Srpske stvari, koliko su nazadne u našem veku, nije čudo e me je gotovo umorila ova krvava i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s čega sada žao ne bi bilo do što nijesam neki napredak u cijelome narodu našem vidio i što mi se nije dalo da na neki način osnovu utvrdim vnutrenemu upravleniju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesreće povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u večnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem.” (pismo Iliji Garašaninu, 5. jula 1850) Povereniku iz Srbije, Matiji Banu, rekao je 1851: „Sjeti me se gdjekod kad me već ne bude i neka potomstvo bar dozna za naše namere, kad mu djela ne mogah ostaviti”.

1850. Silazi u Kotor radi blaže klime 23. marta, tri dana kasnije prelazi u Prčanj. „Samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode. Kou podnosi, neka joj se podaje, ali ja proslavivši trideset više osam Božića i prebacivši preko glave mnozinu ada, ne mogu se i ne hoću obmanjivati. Ja zlu svakojem gledam pravo u oči.” (pismo Stevanu Knićaninu, 20. januara 1850). Uviđajući da mu je zdravlje sve lošije, 20. maja, tokom boravka u Prčnju, piše svoj testament. „Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina a mojega sinovca. Njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavlja doklen se Danil učini sposoban narodom upravljati.” (iz testamenta). Testament daje na čuvanje Jeremiji Gagiću, ruskom konzulu u Dubrovniku, svom dugogodišnjem prijatelju i zaštitniku. „Izvolite primiti ovaj moj tastamen. Đe mu je sigurnije, otkud bi vjernije no otolen izišao, nego u konsulat mojega visokoga pokrovitelja i kod Vas mojega prijatelja? Ako se dogodi da ja umrem, molim da kopije od istoga pošljete u Crnu Goru i Vašemu načalstvu. Ako li ja ozdravim, a Vi ćete mi ga izvoliti poslati kad ga zaištem ovako zapečatana.” (pismo Jeremiji Gagiću, 27. maja 1850)

1850. Iz Prčnja kreće 27. maja ka Dubrovniku i dalje ka Veneciji. Nakon toga, boravi kratko u Padovi, odakle se, preko Trsta, vraća 23. juna u Crnu Goru, uveren da će uskoro umreti. „U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječito blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima.” (pismo Petru Marinkoviću, 10. avgusta 1850)

1850. Polovinom godine, na Njegušima ga samouki brat leči narodnim lekovima, medom, maslom, mlekom i kajmakom i Njegošu se stanje nakratko popravlja. „Ja sam veoma slab bio i zbog iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekari, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nuždi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji lečiti. Otkad sam došao na Cetinje, pobolje mi je, ali sam jošt dosta slab.” (pismo Iliji Garašaninu, 5. jula 1850)

1850. Krajem godine ponovo odlazi u Beč i Italiju radi lečenja. „Ja još od prsah stradam i zbog toga sam zimus prinuđen bio ostaviti naš strogi klimat i prezimovati u italijanskom blagom klimatu. Ovo su me svi lekari savetovali.” (pismo Iliji Garašaninu iz Trsta, 11. novembar, 1850). Početkom novembra boravi u Dubrovniku, provodi nekoliko dana u Trstu a zatim odlazi u Beč. Tu, u štampariji Jermenskog manastira, štampa pesme Kula Đurišića i Čardak Aleksića. Nakon Beča, boravi u Trstu, Veneciji, Milanu, Đenovi i Rimu. „Već sam kazao da sam na glavnom konavlu. Ovaj je konavao u Mletkama to što je u Petrogradu Nevska ulica. [...] Možete mi vjerovati da me ova divna kvartijera gotovo napola manje stoji nego li onaj pogani viganj u Beču kod 'Rimskoga imperatora'. Istina je da je ljetos za ovu istu kvartiru neki duka italijanski plaćao na dan po sto franakah, ali jedno su duke evropejski, a drugo bez otačastva rašćerani Srbi.” (pismo Vuku Stefanoviću Karadžiću, 25. decembra 1850). Tokom boravka u Italiji razgleda mnoge kulturne i istorijske znamenitosti. „Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, kolijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga.” (pismo Dimitriju Vladisavljeviću, 31. januara 1851)

1851. Početkom godine boravi uglavnom u Napulju i Rimu. Posećuje i Čivita Vekija, Livorno, Firencu, Pizu, Đenovu, Torino, Milano i Veneciju. Stiže u Trst 4. maja, a odatle nedelju dana kasnije odlazi u Beč i obližnje lečilište Hicing. U Crnu Goru vraća se, preko Trsta i Zadra, polovinom avgusta, bez nade da će biti izlečen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao „Nećemo se više nigda rastaviti!”. „Nepovoljno stanje zdravlja moga prinuđuje me poći odavde sjutra za Kotor ne bih li tu ili na drugom kom mjestu sredstvom ljekara našao sebi poboljšanje...” (pismo Pavlu Rešetaru od 16. oktobra 1851) Umro je od tuberkuloze 19. oktobra, u 10 sati ujutro, na Cetinju, dvadeset jednu godinu nakon što je postao vladar Crne Gore. U poslednjim svojim časovima rekao je: „Evo me na ždrijelu vječnoga doma... Kopajte me u Lovćen kod nove crkve.”

Sahrana na Lovćenu je odložena, zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovćensku kapelu, i Njegoš je, 21. oktobra, privremeno sahranjen na Cetinju, u manastiru, u grob njegovog strica svetog Petra. Tek 26. avgusta 1855. svečano su Njegoševi posmrtni ostaci preneti na Lovćen. Tom prilikom, poslušavši želju Njegoševog oca, knez Danilo naredi da se otvori Njegošev kovčeg (uprkos tome što se po kanonima ne može otkrivati telo dok ne protekne sedam godina od smrti), nadajući se da će Njegoševo telo naći celokupno, kao što je bilo telo Petra I. Međutim, od Njegoševog tela beše čitava ostala samo desna ruka.

Tokom Prvog svetskog rata, austrijske snage su iz Bokokotorskog zaliva bombardovale kapelu na Lovćenu. Kasnije, kada je Crna Gora već bila okupirana, okupacione snage ekshumirale su Njegoševe kosti i prenele ih na Cetinje u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine, sa namerom da se na mestu Njegoševe kapele izgradi spomenik u znak austrijskog osvajanja Lovćena. Ta namera ipak nije ostvarena.

Obnavljanje Njegoševe kapele završeno je 10. septembra 1925. i osvećena je dva dana kasnije. Sve što je ostalo od stare uzidano je u obnovljenu kapelu, istog oblika, veličine i unutrašnjosti kao stara. Njegoševe kosti vraćene su na Lovćen 21. septembra 1925. (po gregorijanskom kalendaru).

Kovčeg sa Njegoševim kostima u obnovljenu kapelu, zajedno sa mitropolitom crnogorsko-primorskim, episkopima i članovima vlade, uneo je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića i crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša.

Tokom Drugog svetskog rata, u aprilu 1942, Njegoševu kapelu oštetila je italijanska vojska, ali pričinjena šteta nije bila velika.

Posleratna crnogorska vlast donela je 1952. godine odluku da se na mestu Njegoševe kapele sagradi mauzolej prema nacrtima vajara Ivana Meštrovića. Planovi za izmeštanje kapele i izgradnju mauzoleja nastavljeni su i posle Meštrovićeve smrti 1962. Uprkos glasovima koji su govorili da treba poštovati Njegošev zavet (da bude sahranjen u crkvici koju je podigao), lovćenska kapela je porušena do temelja krajem šezdesetih godina i od 1974. na njenom mestu stoji mauzolej.

„Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslastice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udovoljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pjevati. Ja ovako našu pjesnu razumijem. Svijet je sad Božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah. Zbogom, [...] izvolite me zadržati u Vašem dragocjenom uspomenu.” (pismo L. A. Franklu od 12. oktobra 1851)

2005.