| Ćirilica | Latinica | | laban.rsBibliotekaNJegosh → Biografija

Petar II Petrovic' NJegosh

[Vladika Rade — Portret (ulje na platnu)]

Biografija

„Hvala Ti, Gospodi, jer si me na brijegu jednoga Tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga Tvojega divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala Ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dushom i tijelom ukrasio — koliko me od moga djetinstva Tvoje nepostizhimo velichestvo topilo u gimne Bozhestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa uzhasom razmatrao i oplakivao.” (iz testamenta)

1813. Rodjen je 1. novembra (po julijanskom kalendaru) u selu NJegushima, glavnom selu Katunske nahije, pod Lovc'enom i nadomak Jadranskog mora, kao Rade (Radivoje), sin Toma Markova Petrovic'a i Ivane (rodjene Prorokovic') iz istog sela. Imao je dva brata (Pera i Jovana) i dve sestre. NJegova porodica vladala je u Crnoj Gori vishe od dvesta godina i dala joj pet vladika (Danilo (1700-1735), Savo (1735-1750 i 1766-1782), Vasilije (1750-1766), Petar I (1782-1830), Petar II (1830-1851)) i dva svetovna vladara (Danilo (1851-1860) i Nikola (1860-1918)).

[Ilustracija br. 1]
Kuc'a NJegoshevih roditelja u NJegushima

U to vreme, Crna Gora je bila savez plemena i nije imala atribute drzhave, njene granice nisu bile odredjene a centralna vlast skoro da nije postojala. U medjunarodnim odnosima Crna Gora smatrana je turskom teritorijom. Uz vladiku kao duhovnog vladara, postojao je i guvernadur (gubernator), koga su dugo odredjivali Mleci iz redova Crnogoraca kao svog predstavnika i svetovnog vladara. Neka crnogorska plemena priznavala su vladikinu, ali i mletachku, austrijsku ili tursku vlast. Crnogorski vladika chesto je potajno obavljao i neke svetovne vladarske duzhnosti u susednim plemenima, dok je u Boki Kotorskoj i oko Skadra bio samo episkop. Crnu Goru dugo su chinile samo chetiri nahije (Katunska, LJeshanska, Rijechka, Crmnichka) a u vreme Petra I, NJegoshevog prethodnika, prikljuchena su joj plemena Pjeshivci, Bjelopavlic'i i Piperi (koja su se odmetnula od Turaka), a kasnije josh dva Brda — Rovci i Moracha. U to vreme, stanovnici chetiri nahije chesto su nazivani Crnogorcima, a stanovnici brda kasnije prikljuchenih Crnoj Gori — Brdjanima. Duhovna i kulturna sredishta zemlje bili su cetinjski manastir, kao i manastiri Ostrog i Moracha. Cetinjski manastir sagradio je krajem petnaestog veka Ivan Crnojevic'; posle trec'eg turskog razaranja, obnovio ga je 1786. Petar I Petrovic'.

[Ilustracija br. 2]
Cetinjski manastir

1825. Pochetkom godine, vladika Petar I dovodi Rada u cetinjski manastir. U to vreme, drugi sinovac Petra I, njegov planirani naslednik, Djordjije (Georgije) Sava Markova odlazi na shkolovanje u Rusiju. Prvi Radovi vaspitachi na Cetinju bili su kaludjer Misail Cvetkovic' i vladikin sekretar Jakov Cek. Te godine Rade sastavlja svoje prve pesme kojima je zabavljao glavare i monahe. Jedna od njih bila je shaljiva pesma o nekakvim c'eklic'kim svatovima i njihovim zgodama i nezgodama.

Od polovine godine Rade boravi u Toploj, blizu Herceg-Novog, kod jeromonaha Josipa Tropovic'a kao novog uchitelja. Sa josh nekoliko djaka uchi predmete chaslovac, psaltir, crkveno pevanje, rachunicu i italijanski jezik. Chesto prisustvuje crkvenim obredima u oblizhnjem manastiru Savine. U Toploj ostaje do kraja 1826. godine i tada se vrac'a na Cetinje.

[Ilustracija br. 3]
NJegosheve beleshke za lekciju o interpunkciji

1827. Mitropolit Petar I izrazhava, 20. januara, zhelju da mu naslednik bude Rade Tomov, a ne Djordjije Savov (koga je umesto kaludjerskog zhivota sve vishe privlachila vojna shkola i koji je kasnije u Rusiji postao konjichki oficir). Zbog nedostatka finansija ne mozhe da Rada poshalje u Rusiju, te ga zadrzhava pored sebe i pokushava da sa njim podeli svoje znanje italijanskog, ruskog, nemachkog i delimichno engleskog i francuskog, kao i knjige iz svoje bogate biblioteke.

Krajem septembra, vladika Petar I zadrzhava u svojoj sluzhbi, kao drzhavnog sekretara i jedinog ministra, pesnika Simu Milutinovic'a Sarajliju i poverava mu, kao jedan od zadataka, vaspitavanje Rada Tomova. Sima Milutinovic', chesto nesredjenog duha i jezika, upuc'uje Rada u klasiku, umetnost, istoriju, filozofiju i knjizhevnost i tako utiche na njegovu buduc'u poetiku.

1829. Rade predaje svom uchitelju, Simi Milutinovic'u, nekoliko narodnih pesama koje je prikupio. Iste godine sastavio je pesmu u „narodnom duhu” o ratu izmedju ruske carice Katarine II i turskog cara. „E tako me ne zaklali vuci / u dzhamiju, dje klanjaju Turci, / ako dignuh moje janjichare, / svu c'u tvoju zemlju porobiti, / porobiti, vatrom poprzhiti, / a tebe c'u zhivu ufatiti, / da me dvorish kao robinjica.” (iz pesme o ratu izmedju carice Katarine i turskog sultana).

[Ilustracija br. 4]
Petar I

1830. Mitropolit Petar I preminuo je 18. oktobra. U skladu sa njegovom testamentarnom zheljom, izrechenom tog dana, za „namjesnika mitropolita crnogorskog” proglashen je Rade Tomov i ogrnut mantijom preminulog strica. „A ja na moje mjesto nasljednikom upraviteljem i chuvateljem od svega mojega i Cerkovnoga chinim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova Petrovic'a, u kojega se nadam da c'e biti chojek od posla i od razuma, kolikoje preblagij Otac Nebesnih blagovolio podariti, i kojega Bogu i Caru nashemu i svemu Narodu Cernogorskome i Bergskome za vijeka preporuchavam svijem serdcem i svom dushom.” (iz testamenta Petra I) Uz velike pochasti, Petar I sahranjen je 20. oktobra. Dva dana kasnije, Rada je zakaludjerio arhimandrit manastira Vranjine. Kroz nekoliko meseci proizveden je u chin arhimandrita. Time Rade postaje novi verski i nezvanichni svetovni crnogorski vladar. „Chini mi se sit sam se vec' naplaka. Zato jedino shto vidju da mi od placha nije nikakve koristi osim sama shteta i pogibelj ochna, ali josht mi ne da moje prezhalosno srce ustavit se mojijema suzama za mojijem ocem i blagodjejom. Prvo, shto sam se lishio milosti blagodjeteljske, drugo, shto je narod izgubio svojega pastira i obranitelja, koji bjeshe nepokolebimi stolp vjere i slobode hristijanske i prevjerni sin i obranitelj otechestva i neotluchimi privjazanik k rosijskomu prestolu i do svojijeh posljednjijeh rijechih koje mi je govorio na umrli chas. Upitam ga: ’Gospodaru, vidju da c'ete umrijet, nego shto c'u ja sad?’ A on se uspravi i sjedne na postelju, pa mi pochne govorit: ’Ja ti sad ne mogu pomoc' nishta, no ti ove najposljednje rijechi od mene: moli se Bogu i drzh se Rusije.’” (pismo Jeremiji Gagic'u, 30. oktobra 1830)

[Ilustracija br. 5]
NJegosh (nepoznati autor)

1830. Mladom NJegoshu prvih meseci u vladanju pomazhu otac Tomo, ujak — kapetan Lazar Prorokovic', kao i nekoliko otresitijih glavara. Krajem godine i pochetkom sledec'e, NJegosh se nalazi na udaru protivnika, predvodjenih guvernadurom Radonic'em, koji je i ranije pokushavao da ogranichi svetovnu vlast porodice Petrovic'. „Josht me je jedna velika glavobolja postigla. Nash gospodin gubernator Vukolaj Radonic' poshao je u okolinu kotorsku, na Puch, notnjo bez znanja nichijega nego svojevoljno, ter se tu sastavao s nekakvijem generalom cesarskijem i s drugijema ljudima cesarskijema, imajuc'i namjerenije predati im Chernu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino, mislec'i on bez nikakva rasutka, kad je vladika umro da vec' nije ostalo sinovah otechestva u Chernu Goru i privjazanikah k slavimoj Rosiji.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 22. novembra 1830) Na narodnoj skupshtini odrzhanoj 17. novembra, ukida se guvernadurstvo, a Vukolaj Radonic' lishava sluzhbe i guvernadurskog china. NJegoshevoj opoziciji pridruzhuje se i Sima Milutinovic', njegov nekadashnji uchitelj. „A nash Milutinovic' uzeo je nechesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo, pak i na Vashe pismo s kojijem ste ga propratili k mojemu poch. dondu. Nego ja istinito znam da Vi jeste mislili da je on chojak, jerbo ja znam istinitoga mojega u Vas prijatelja, kako shto ste bili i mojemu pretku. A on bio je posha pred svjatago Nikolaja na Stanjevic'e i ja sam shilja za njega momke u dva puta. On nije ktio doc' kad sam ja za njega shilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije nishta prestupio, zashto Vi znate ja nijesam imao chesova uchenija, niti sam nimalo svijeta vidio, pa misljah da c'e mi shto pomoc'i u ovu nashu zhestoku muku, a on ne stade nego dva dana i podje bez pitanja nekudj put Boke Kotorske. Sada ja ne znam shto c'e biti. Vi znate kako je on prestupio zakone carske kada je utekao iz Kotora, i oni ga ufatishe, hoc'e ga kastigat po zakonu. Ema neka lomi vrat kudj mu drago.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 6. januara 1831)

[Ilustracija br. 6]
NJegosheva vladichanska odezhda

1831. U manastiru Vranjina na ostrvu Komu, 31. januara, rashko-prizrenski arhiepiskop proizvodi ga u arhimandrita i tom prilikom su mu ime „preinachili na Petar”. Do tada se, u svojim ranim pismima, potpisivao sa „Radivoj”. Savremenici su ga zvali „Rade Vladika” ili „Vladika Rade”. Sa „NJegosh” se u pismima potpisuje od 1835. Taj dodatak imenu („NJegosh”) uzeo je od strica, Petra I, koji ga je ponekad dodavao svom imenu a prema imenu svog plemena i zavichaja (NJegushi).

1831. Nakon smrti strica, Rade se, za pomoc' u upravljanju Crnom Gorom, obratio dvojici Crnogoraca koji su zhiveli u Petrogradu — Mateji Vuchic'evic'u (crnogorskom povereniku u Rusiji) i njegovom ujaku Ivanu Vukotic'u (podoficiru u ruskoj vojsci). „Berzhajte ako Boga znate, ako Hrista ljubite, dok se nije otkudj sa strane inovjerne i tudjerodne razdor i vrazhda posijala i raspalila, pak bi se nejmalo se vec' na shto dohoditi.” (pismo Mateju Vuchic'evic'u, 22. oktobra 1830) NJih dvojica su u Crnu Goru stigla u septembru i na zboru koji je NJegosh sazvao, donose se 21. septembra odluke o uspostavljanju organa vlasti, „upravlenija narodnjeg”. Na chelu uprave je vladika i on vlada u dogovoru sa Senatom koji chini 16 senatora (iz redova plemenskih glavara). Senat ima ulogu vlade i vrhovnog suda. Izvrshnu vlast chinila je gvardija sa 164 „ispoljnitelja”, chiji su pripadnici imalu ulogu danashnje policije i putujuc'ih sudija koji su reshavali manje sporove. Ovim odlukama ukinuta je dugogodishnja tradicija da Crnom Gorom upravlja vladika sa guvernadurom. „[...] imam chest Vama objaviti kako se Crnogorci nahode u soglasiju medju sobom isti kako su bili ovoga proshloga vremena od kako je blazhenopochivsheg mitropolita zavjeshchanije proglasheno, ali sada je suvishe stavljeno upravlenije narodnje, koje upravlenije sostovlja 180 ljudih, iz kojijeh su 16 sovjetnici (senatori), a 164 ispolnitelji (polizia), koje slusha narod dobro i kako je duzhnost narodnja svoje starije slushati i sobom odabranima povinovat se. Mene se raduje srdce i dusha kada ja vidju moje otechestvo tako slozhno i kada vidju toliko njihovo pochitanije k nashemu carju i blagodjetelju i k njihovijema starjeshinama i glavarima, ali kakva c'e mi josht i ovo radost biti kada vidju moje otechestvo dje napreduje u naukama i procvjetava prosvjeshchenijem i kada ga vidju da pochne izlezati svoje prosvjeshchene i vjerne sinove, koji c'e ga umjeti braniti ne samo oruzhjem nego i perom umnim.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 6. decembra 1831). Za prvog predsednika Senata izabran je Ivan Vukotic', a za potpredsednika Mateja Vuchic'evic'. Sedishte Senata bilo je na Cetinju, a gvardije u Rijeci Crnojevic'a. Sudjenjima Senata prisustvovao je i NJegosh, osim kada je donoshena smrtna kazna. Kasnije je drzhavna administracija proshirena kapetanima i perjanicima (nekom vrstom vladikine garde), a na granicama zemlje i pandurima.

[Ilustracija br. 7]
NJegosh u pohodnom (ratnichkom) odelu

1831. U oktobru i u februaru naredne godine, u dva navrata, pokushava da osvoji Podgoricu i Zetu — ali bez uspeha. „Kad svak ratuje, mi mirujemo, a kad svak mirova, mi ratovasmo.” (pismo Danilu Medakovic'u, 6. januara 1849) Za osvetu, vojska skadarskog vezira od nekoliko hiljada ljudi udarila je u aprilu 1832. na pogranichno selo Martinic'e, kojima je priteklo u pomoc' oko 300 Bjelopavlic'a i Pipera, te suzbilo i potuklo tursku vojsku. „Skochi ovo malo chislo Martinic'ah posred Turakah i pokolji se s njima i obrati silu tursku u bjekstvo. Turci kako pobjegni, u to dotrchi jedne 100 Piperah i 200 Bjelopavlic'ah, za Turcima jurish, Turci ustrasheni jednako bjezh, a nashi za njima do Spuzha, 150 Turakah ubi namrtvo, kojijema su uzeli nashi oruzhje, a suvishe shto su ih Turci unijeli mertvijeh. Takodjer bilo je i ranjenijeh vishe od 300. Sam Namik Ali-pasha jedva s bjekstvom spase zhivot.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 27. aprila 1832) Na udaru nisu samo crnogorska granichna sela, vec' okolni Turci trazhe da im se pokori cela Crna Gora. „Josht kad je carstvo srpsko na Polju Kosovu palo i nevoljno pod igo tursko doshlo, od onoga doba do danas Crna Gora nepresjechno je kako svoju nezavisnost tako i svoju vjeru sachuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoc'ela pokoriti, znajuc'i ona dobro pochitovati shta je to sloboda i predvidjajuc'i kakva bi to nevolja bila tudjima robovima biti. [...] Shto li nas sada zovete da se Vama predamo i rajom turskom postanemo, ne vidimo nimalo da pravo na to imate, jer kako c'e tako najedanput tudjijema podanicima postati Crnogorci, koji su vishe od 400 godinah svagda muzhestveno neprijatelje od sebe odbijali, a samo da slobodu i nezavisimost u ovijema bezplodnijema i pustijem krshevima sachuvaju i da slobodno po zakonu svome zhertvoprinoshenija mogu sovrshivati i gospodu Bogu prinositi, koji c'e svagda drzhati stranu pravednijeh i njima na pomoc'i biti. Shto li nam pak sada prijetite da c'ete na nas silnu vojsku poslati i nas sve istrijebiti, to samo je u ruci svemoguc'ega Boga, koji upravlja sudbom chovjechijom i, koliko se god Vi uzdate na svoju silu, toliko se i mi uzdamo na bozhiju, koja nas je za toliko vrijeme branila da nas nec'e ni sada ostaviti. [...] I ako Vi na nas napadnete, mi c'emo prinudjeni biti braniti nashu slobodu i nezavisimost, koju su i nashi pradjedovi branili i mlogi zhrtvom postali. Tako isto i mi svi jedinodushno prolic'emo nashu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kuc'ah i so tijem ostaviti potomstvu svjedochanstvo grobovijeh krstah da su postradali za vjeru i otechestvo negoli potpasti pod igo tudjega ropstva. I to Vam javljamo da ovo nije prvi put da se Podgorichani i Crnogorci biju nego mozhe biti stoti, a sve za to shto Podgorichani na tvrdu Bozhju vjeru nevino sijeku Crnogorce.” (pismo Mehmedu Reshid-pashi, 17. jula 1832).

[Ilustracija br. 8]
NJegosh (Morgunov, litografija, 1833)

1832. Pochetkom januara razotkrivena su zaverenichka nastojanja guvernadura Radonic'a. Odlukom Senata od 4. januara proteruje se njegova porodica koja je vishe od sto dvadeset godina obavljala guvernadurske funkcije u Crnoj Gori. „G. Radonic', da je bio chovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio sa svojom familijom iz svojega otachastva, nego bi u njem bio kako ostale poshtene familije koje u njemu prebivaju, jerbo su on i njegova familija brojena i chestvovana medju najprvijema familijama u Crnoj Gori, nego je g. Radonic' svojega otachastva svagda bio vrag i vozmutitelj, ne samo on no svaki od njegove familije. Stoga su bili prognati iz Crne Gore. Vi znate, milostivi gospodine, da su ljudi zli i mutni koji mogu buniti narod svuda opasni i dje su praviteljstva svoj temelj jako utvrdili, a kamoli medju ovijem svobodnijem narodom, koji nije nigda privika uzdu praviteljstva vrh sebe drzhati.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 13. maja 1836)

[Ilustracija br. 9]
NJegoshevo „objavlenije narodu cronogorskomu i brdskomu” o uvodjenju poreskih klasa (1838)

1833. Pochetkom godine zavrshava Glas kamenshtaka, u kojem je opevao borbe izmedju Crnogoraca i Turaka nakon 1711. godine. Shalje rukopis u Bech Vuku Karadzhic'u zbog shtampanja, ali to nije dozvolila bechka cenzura. „Dopushtashe li pechatati tu Glas kamenshtaka? Ako su dopustili, daj ga pechatati i poshalji mi 12 egzemplara; ako li pak nijesu, a ti mi poshalji maticu (original), pak c'u obist hoc'e li ga ovamo dati pechatati.” (pismo Vuku St. Karadzhic'u iz Petrograda, 1833)

1833. Drzhavna administracija imala je troshkove i zaveden je porez, koji je pocheo da se naplac'uje naredne godine. NJegosh je u godinama koje su sledile imao mnogo problema i trpeo mnoge uvrede zbog naplac'ivanja poreza („haracha”, kako su ga zlurado zvali neki Crnogorci). Nastale su 1839. i 1840. chak i dve bune zbog naplac'ivanja poreza. Chesto je morao lichno da odlazi u narod da ga umiruje i ubedjuje u neophodnost plac'anja poreza. „Vi znate i sami shto znachi kad praviteljstvo na ustanovljeno vreme ne daje zhalovanje svojima chinovnicima: narod obichno, ako i ne ropta, on pada u sumnju o temeljnom sushtestvovaniju svoga praviteljstva, pa i sami chinovnici pochinju dremati u svojoj duzhnosti, a to vec' smeta skorom napretku narodnog blagostojanija o kome se praviteljstvo stara.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 18. januara 1838)

[Ilustracija br. 10]
Nikolaj I Romanov

1833. Na narodnom zboru 23. maja odlucheno je da NJegosh podje u Rusiju kako bi ga tamo zavladichili i kako bi izneo molbe za pomoc' Rusije Crnoj Gori. Krec'e na put 3. juna. Za svog zamenika imenovao je Ivana Vukotic'a, a tom prilikom potvrdjen je i zakonik Zakoni otachastva koji je sastavio Vukotic'. Na putu boravi u Kotoru, Trstu, Bechu i u istochnoj Poljskoj. U Petrograd stizhe 20. jula. U crkvi Kazanski sabor, 6. avgusta, biva rukopolozhen za arhijereja, u prisustvu cara Nikolaja I i svih chlanova Sinoda. NJegosha, tokom te posete Petrogradu, primaju mitropolit petrogradski, ministar spoljnih poslova grof Neselrode i oberprokuror svetoga Sinoda Nechajev. Prvi put se kao „vladika crnogorski” potpisuje u pismu Vuku St. Karadzhic'u iz Petrograda, 23. avgusta. „Ovo ti jutros polusanljiv pishem iz glasovitog monastira Aleksandra Nevskoga, no teke imenom monastira, a svijem prochim palate, i javljam ti da sam zdravo putovao od Becha do dovde, zdravo doshao i zdravo se sada nalazim u monastiru Nevskom. Nasladjujem se predivnijem pogledom i prekrasnijema zdanijama Petroburga, raznom iskusnom arhitekturom dvorovah carskijeh, hramovah svemoguc'emu uzdignutijeh i velichestvenima pamjatnicima vozdvignutijema osnovatelju ove stolice i prosvjetitelju Rusije, kakogod i drugima mudrima njemu posljedovateljima. Svaki bezpristrasni ovdje doshavshi mora rec'i i rec'i c'e: 'Ruski je narod velik, a cari ruskoga naroda veliki; svemoguc'a je ruka tvorca izlila blagodat na cara Rusije i na sav njegov dom, svemoguc'a je volja tvorca vozvisila Rusiju do ovoga stepena, svemoguc'a je ruka vladike izlila svoje bogate dare prosvjeshchenija i chovekoljubija na dvorjane'.” (pismo Vuku St. Karadzhic'u, prva polovina avgusta 1833)

[Ilustracija br. 11]
NJegosheva vladichanska diploma iz 1833.

1833. Nakon neshto vishe od mesec dana boravka u Petrogradu, vrac'a se u Crnu Goru drugim putem: preko Halea, Lajpciga, Drezdena, Praga, Becha, Trsta i Kotora. Na Cetinje stizhe 30. novembra, kao prvi crnogorski vladika posvec'en u Rusiji. U jedanaest sanduka spakovanih, na Cetinje donosi nekoliko stotina knjiga za potrebe Crkve i shkole, a i za sebe lichno — ukljuchujuc'i Pravila poetike i Homerove spevove. „Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedic'em prevedena. Srpski je Homer u narodnoj poeziji ko ju hoc'e razumjeti i kome je srpskost mila; a ko nec'e, zalud mu sva dobra kachestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima i nalaze.” (pismo Vuku St. Karadzhic'u iz Petrograda, prva polovina avgusta 1833). Tokom tog putovanja, NJegosh, za 3000 rubalja, nabavlja shtampariju koja je na Cetinje, spakovana u 47 sanduka, doneta pochetkom januara 1834. „Ja sam namjeran shtampavati ovdje bukvare, chaslavce i psaltijere, i to na malom kolu.” (pismo Vuku St. Karadzhic'u, Cetinje, 19. aprila 1834) Iz Rusije NJegosh sa sobom dovodi shtampara Mihaila Petrova, nakon chije smrti je NJegosh knjige ponovo shtampao van Crne Gore. Shtamparija je prestala da postoji 1852. kada su njena slova prelivena u zrna za pushke.

1834. Na Cetinju pochinje sa radom prva osnovna shkola za tridesetak uchenika, sa nekom vrstom internata (blagodejanje).

[Ilustracija br. 12]
NJegoshev pribor za pisanje

1834. Proglashava, 18. oktobra, svog prethodnika i strica za sveca: „Na znanje vi dajemo, blagochestivi narode, kako smo 18. ovoga mjeseca, na Luchindan, otvorili grob blazheno i svetopochivshega pretka mojega i arhipastira vashega Petra i, poshto smo otvorili grob, nashli smo cjelokupno i sveto tijelo dobroga i svetoga arhipastira nashega. Zato, blagochestivi narode, mi vama radosno i objavljujemo o tome srec'nome dogadjaju, jerbo znamo da c'ete blagodariti svemoguc'ega tvorca, koji vi vashega dobroga oca, krepkoga pastira crkve i stada Hristova, vashega obranitelja i izbavitelja, posla medju vama u svetom tijelu, da, kako je bio u smrtnome zhivotu gotov za vas dati dushu i tijelo, tako da mu se molimo da on i sada, kako svetitelj i ugodnik Bozhji, bude molitvenik svemoguc'emu Bogu za nas kako za svoje sinove.” (Poslanica Crnogorcima i Brdjanima, 18. oktobra 1834)

1834. Objavljuje na Cetinju prvu zbirku pesama Pustinjak cetinski, odshtampanu u cetinjskoj shtampariji. Iste godine objavljuje drugu zbirku Lijek jarosti turske (od svega chetiri pesme: Pjesna za Vida i Mirchetu, Udarac na Martinic'e, Vuk prijatelj ovchi, Nahije). Objavljena je, na jednom listu, i pesma Srbin Srbima na chasti zahvaljuje napisana 1833. godine kao dodatak Glasu kamenshtaka. NJegosh je ovu pesmu posvetio kotorskim rimokatolicima, trgovcima Lumbardic'ima kod kojih je 1833. boravio i grofovskoj porodici Ivanovic' sa kojima ga je vezivalo prijateljstvo.

[Ilustracija br. 13]
NJegosheva mitra

1835. Pochetkom marta podgorichki Turci ubijaju dvadesetak kuchkih chobana. Za osvetu, u noc'i izmedju 11. i 12. marta jedna mala grupa Crnogoraca osvaja na prepad Zhabljak od Turaka. Zhabljak je, medjutim, vec' 18. marta morao da bude vrac'en Turcima. „Crnogorci kad ono viteshki / Zhabljak tvrdi turski poharashe, / onda mene starca zarobishe, / na Cetinje srpsko donesoshe.” (natpis na topu sa Zhabljaka)

1835. Odredjuje Malu gospojinu kao dan zasedanja narodne skupshtine i sluzhbe sv. Petra: „Na Mali gospodjindan (8. septembra) odredili smo da bude svake godine na Cetinju skupshtina naroda i sluzhba sv. Petra, jer ta dan dolazi i svetitelja rodjendan” (Poslanica Crnogorcima i Brdjanima, 20. juna 1835).

1835. Dobija, dve godine nakon zavladichenja, stepen arhiepiskopa: „Doshavshi prije nekoliko dana iz Bjelopavlic'a, dje sam se za neko vrijeme bavio po narodnijem poslovima, koje sam hvala Bogu s dobrijem uspjehom svrshio, imao sam chest nac'i ovdje visochajshu gramatu o vozvedeniju mojem na san arhiepiskopa.” (pismo Jeremiji M. Gagic'u, 20. juna 1835)

[Ilustracija br. 14]
NJegosheve gusle

1836. NJegosh je rukopis Glasa kamenshtaka znatno proshirio do dela u deset pesama — Svobodijade. Zheleo je da Svobodijadu posveti ruskom prestolonasledniku, pa rukopis shalje na uvid vladi u Petrograd, preko ruskog konzula u Dubrovniku. Ruska vlada je tih godina ohrabrivala Crnogorce na mir sa okolnim podanicima turskog sultana, pa — po svemu sudec'i iz politichkih razloga, NJegoshev rukopis nije nikada dobio odobrenje za posvetu. Svobodijadu je prvi put objavio LJuba Nenadovic' u Zemunu, tek tri godine posle NJegosheve smrti. „Po zhelji mojoj posvetiti ’Svobodijadu’ imenu visokomu nasljednika ruskoga prestola, razumijem iz Vashega pisma od proshloga 27. januara da moje sochinenije ishte Ministerstvo inostranih djel na razgled, da u njemu shto ne bude protivno danashnjoj politici. Ja ga shiljem dragovoljno i sve ono shto nadje ministerstvo svojijem blagorazumijem protivno politici, neka ga izbrishe, ja sam na sve dovoljan, — samo ne bih rad bio da dopadne u ruke onome koji ne zna silu srpskoga jezika, da mu on ne bude sudac” (pismo Jeremiji M. Gagic'u, 27. februara 1836).

[Ilustracija br. 15]
NJegosheva stolica

1836. Pochetkom avgusta, oko petnaest hiljada vojnika hercegovachkog vezira Ali-pashe Rizvanbegovic'a, predvodjenih Smail-agom Chengic'em, iznenada napada Grahovo, mesto na hercegovachko-crnogorskoj granici. Grahovljanima u pomoc' stizhe samo nekoliko stotina najblizhih im Katunjana i nadmoc'ni Turci ubijaju tom prilikom oko pedeset Crnogoraca medju njima NJegoshevog rodjenog brata Jovana (Joka), koji tada nije imao ni 15 godina, kao i osam drugih Petrovic'a. „Shto govorish da ne znash je li to iz moje glave bilo da gvardija i nekoliko ljudi od Crne Gore dodju u pomoc' Grahovljanima i toliko tvojijeh ljudi pobiju, ja sam ovo malo chislo ljudi posla u Grahovo kao pandure, a teke su doshli tvoja je vojska udarila na njih i Grahovo popalila, i oni su se duzhni bili biti i bili su se koliko su mogli i toliko tvojijeh ljudih, shto govorish, pobili. I mene se medju tijema Crnogorcima nekoliko momchadi od moje kuc'e nagnalo i tu je dvoje poginulo; nijesu imali no po petnaest godinah. Ja veoma sazhaljivam da nijesam znava tvoje namjerenije, zashto bih skupio nekoliko hiljadah Crnogoracah da te junachki sretem na svoju granicu, kako su se vazda nauchili Crnogorci.” (pismo Ali-pashi Rizvanbegovic'u, 6. oktobra 1832)

1836. Djordjije, NJegoshev brat od strica, vrac'a se iz Rusije gde je sluzhio kao oficir, i postaje, kao serdar cetinjski i rijechki, vazhan NJegoshev oslonac.

[Ilustracija br. 16]
Manastir Maine

1837. Uvidevshi da ne mozhe da zadrzhi svoja imanja oko manastira Stanjevic'i (koji je vishe od sto godina bio rezidencija crnogorskih vladika) i oko manastira Maine na austrijskoj teritoriji, ustupa, ugovorom sa bokokotorskim kapetanom Ivachic'em, Austriji imanje Maine za 17000 forinti u srebru koje je upotrebljava za opshte narodne potrebe. Maja 1839. potvrdjuje i prodaju manastira i imanja Stanjevic'i za 17000 forinti. To je bilo vazhno za pridobijanje Austrije za zvanichno razgranichenje sa Crnom Gorom (koje je zavrsheno 1841) chime je Crna Gora prvi put dobila granice prema jednoj susednoj drzhavi i time bila priznata kao samostalna drzhava. „Istina da ovo imanje vishe vridi, ali buduc'i da ga pravitelstvo austrijansko zheli imati, tako mu ga ja za rechenu cinu samo za to dajem da bi pokazao moje prijatelstvo prema pravitelstvu austrijanskomu.” (iz Svjedochanstva o prodaji Maina, 5. februara 1837)

[Ilustracija br. 17]
NJegosh (Josip Tominc, ulje, 1837)

1837. U februaru krec'e po drugi put u Rusiju, da bi trazhio pomoc' za Crnu Goru i da bi se opravdao od kleveta svojih protivnika, pre svega bivshih crnogorskih senatora Ivana Vukotic'a i Mateja Vuchic'evic'a a i chlanova porodica bivsheg crnogorskog guvernadura Radonic'a. „Dajemo vi na znanje kako se mislimo otpraviti put Rusije. Toga radi vama objavljujemo i zapovijedamo da imate sjedjet medju sobom u mir i u slogu, takodjer isto i s narodima koji s vama graniche koji uzoc'e od vas sjedjeti s mirom, a osobito s c'esarovijema ljudima budite u slogu i u mir, zashto je nama poznato da oni nec'e vas zadjest nikakvom smutnom rabotom. Za sve pak poslove i davije s kojijeh bi se mogla smutnja dogoditi mozhete se javiti na Senat i Gvardiju, koje mi ostavljamo da zemljom upravlja.” (objavlenije Crnogorcima i Brdjanima, 12. novembra 1836) Medjutim, zbog spletkarenja NJegosheve opozicije, ruski poslanik u Bechu odlagao mu je izdavanje pasosha za Rusiju. Taj boravak u Bechu NJegosh je iskoristio za druge poslove sa austrijskom administracijom, ukljuchujuc'i pitanje razgranichenja izmedju Crne Gore i Austrije. Na putu za Petrograd, NJegosh je ponovo zadrzhan u Pskovu i bio primljen u Petrogradu od strane ruskog cara tek 24. maja, kada se car uverio da su optuzhbe na rachun NJegosha potpuno neosnovane. Pozitivnoj promeni ruskog raspolozhenja najvishe je doprineo ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagic', koji je znao da je NJegosheva vladavina pravichna i poshtena, iako ponekad stroga. Tako su se zamerke NJegosheve opozicije svele na njegov privatni zhivot — da se vlada kao svetovnjak i da se vishe bavi lovom i pesnishtvom nego vladarskim i vladichanskim poslovima, kao i da chesto odlazi u Boku, gde se udvara damama i igra karte. „Neki su me sovjetovali da ochi na zhenski pol ne okrec'em, a chovjek ne mozhe i sa samrtnoga odra da ochi ne baci na krasno stvorenije.” (pismo Petru Marinkovic'u, 10. avgusta 1850) Rusi su preshli preko tih optuzhbi i ne samo da je NJegosh odbacio napade protivnika, nego je uspeo i da izdejstvuje povec'anje godishnje pomoc'i Rusije sa jedne na devet hiljada chervonjeca u zlatu; tu pomoc' koristic'e za kupovinu hrane, finansiranje drzhavne administracije, kao i izgradnju zgrada, puteva, mlinova, shkola.

[Ilustracija br. 18]
Petrograd

Iz Petrograda ka Crnoj Gori krec'e 31. maja. Nakon ovoga, NJegosh vishe nije morao da se bori protiv pretenzija na vlast i napada Radonic'a, Vukotic'a i njihovih pristalica. „U vrijeme mog bavljenja u Rusiji razumio sam da su me moji neprijatelji najcrnjejshima bojama opisivali pred ministarstvom ruskim, tuzhec'i se na mene od imena cijeloga naroda, a ovo je i Vama poznato. Ja sam istinito uvjeren bio, kao shto se nijesam ni prevario, da narod nije imao nishta protivu mene tuzhiti se, jer sam znao lijepo raspolozhenje naroda k meni i sumnjao sam da tu mora biti i neko sa strane, zato sam se i starao doznati otkud je taj zli izvor istekao i najposlije uspio uznati da je to bio Ivan Vukotic' (Ivanovic'), koji je svojijema pismima uchio neke nedobromislec'e kako c'e pisati protivu mene dvoru ruskome. Ovi neblagomislec'i, a nije ih vishe bilo nego chetvorica u sve, zasluzhivshi josh prije toga pravednu kazan od mene, lako su se za njim poveli i sablaznili.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 8. maj 1839)

[Ilustracija br. 19]
Karadjordje

1837. U Bechu kupuje 1. jula Karadjordjevu sablju kojoj je posvetio stihove Sablji besmrtnoga vozhda (knjaza) Karadjordjija, objavljene u Golubici 1840. godine. „Oruzhje sveshteno, vjenchano sa slavom,/s kakvijem vostorgom tebe danas vidju,/kakva li mi chuvstva dushu potresuju!/Plachuc'i te slavim, s uzdisaljem gledam/kad mi na um dodju tvoja djela strashna –/kad si u rukama vozhda i viteza/kroz polkove guste tirana ljudskoga/sijevala strashno i krvlju se mila,/podizhuc'i Srpstvo, krunu mu ishtuc'i.” (iz pesme Sablji besmrtnoga vozhda (knjaza) Karadjordjija).

[Ilustracija br. 20]
Crna Gora 1838. godine

1838. Hercegovachko Grahovo odmetnulo se od turske vlasti i prishlo Crnoj Gori. To pitanje je godinama opterec'ivalo odnose sa hercegovachkim Turcima i NJegosh je uspevao da odlozhi njegovo reshavanje za bolja vremena. Time je pripremljeno formalno prisajedinjenje Grahova Crnoj Gori za vreme kneza Danila. „Shto se tiche Grahova, za koje ste mi u Vashem pochtenom pismu od 31. maja [...] ov. g. za № 62 izvolili pisati da se tamo govori da su Crnogorci njim zavladali i da se Turci kupe u Hercegovini da osvobode Grahovo i ishc'eraju Crnogorce iz svoji predjela, chest imam saopshtiti Vam da Grahovo niti je danas tursko, niti je od preko sto godina njihovo bilo nego crnogorsko.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 3. juna 1838). „Pleme Grahovo otkako je naselio ga moj pradjed i nikshicki kapetan, ono je stajalo vazda na jedan nachin, to jest Turcima je poshteno plac'alo za zemlje koje je drzhalo unutra u turskoj zemlji, a Crnogorci su im vazda sudili..” (pismo Vedzhihi Mehmed-pashi, 16 juna 1838)

[Ilustracija br. 21]
NJegosh (Biazoleto, 1838)

1838. Od pochetka godine do juna, na Cetinju boravi Antid Zhom koji NJegosha poduchava francuski jezik. „Vi znate koliko mi je milo da nauchim italijanski i francuski jezik, a sad mi se ta prilika pokazala. Tu u Kotoru nalazi se g-n Zhom, koga sam josht u Trijestu iduc'i ovamo iz Rusije poznavao i od njega nekolike lekcije primio, a sad isti g-n Zhom ide za Skadar i dalje. Ja bi rad da on ovamo dodje k meni na neko vrijeme da bi se shtogod polzovao njegovima lekcijama...” (pismo Fridrihu Oreshkovic'u, 24. decembra 1837).

[Ilustracija br. 22]
Biljarda (Taylor)

1838. Tokom prolec'a i leta, u blizini starog manastira na Cetinju, podignut je novi, opremljen dvorac sa dvadeset pet odeljenja, sa visokim zidom i kulama, koji je kasnije nazvan Biljarda, po bilijarskom stolu koji je 1839. donet za jednu od sala. U jednom njegovom delu bile su prostorije za Senat, u drugom je stanovao vladika, a u prizemlju su stanovali perjanici. Dvorac je bio luksuzno i moderno opremljen, ali su njegove prostorije bile vlazhne. NJegosh, opterec'en mnogim brigama i poslovima, vec' sredinom godine zhalio se da ga „pobolijeva noga”, a nekoliko godina kasnije patio je od reumatizma. „Od njekoga vremena pobolijeva me noga, pa bojec'i se kakovi rdjavi posljedstvija, chest imam obratiti se k Vama s molbom da biste mi uchinili ljubov i poslali ovamo vashega okruzhnoga doktora, razumije se, ako mu njegova djela dozvole i ako soizvoli doc'i da se s njim posovjetujem o ovoj stvari.” (pismo Gabrijelu Ivachic'u, 3. juna 1838).

[Ilustracija br. 23]
Biljarda danas

1838. Posec'uje ga, 19. i 20. maja, saksonski kralj Fridrih Avgust II, koji je doshao u Crnu Goru radi botanichkih istrazhivanja. „Pre nekoliko dana, t. j. 19. ovoga mjeseca, imali smo chest dochekati na Cetinju visokoga gosta nj. v. kralja saksonskoga, koji je sjutridan put Budve poshao, podarivshi mi za znak vospominanija brilijantovi prsten s venzlovim imenom njegovim.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 26, maja 1838)

[Ilustracija br. 24]
NJegosh posle partije bilijara (H. Layard)

1838. U julu dolazi do sukoba na Pashtrovskoj gori izmedju 4000 austrijskih vojnika i 500 pogranichnih crnogoraca iz Crmnichke nahije u kojoj su Crnogorci uspeli da potisnu Austrijance. Nakon toga, 25. avgusta Austrija je sklopila mir sa Crnom Gorom i time indirektno priznala njenu nezavisnost. Oko dva meseca nakon toga, NJegosh je zakljuchio mir i sa bosanskim vezirom i hercegovachkim pashom, chime su i turske vlasti po prvi put indirektno priznale nezavisnost Crne Gore. U godinama koje su sledile, NJegosh je bio u dobrim odnosima sa hercegovachkim pashom, pobratimom Ali-pashom Rizvanegovic'em, dok mu je skadarski pasha bio „veliki krvnik”.

1839. Dok NJegosh sa skadarskim vezirom radi na sklapanju mira, skadarski Turci pochetkom juna na Crnu Goru vrshe nekoliko napada, koji bivaju odbijeni. „Mozhe biti da c'e nas Turci opet napasti, ali se nadam u Boga i crnogorsku hrabrost da nec'e pobijediti. Mi prema njima odista nec'emo voditi napadachki rat, ali odbrambeni moramo i od nevolje se braniti do posljednje kapi krvi od svakoga ko nas napadne.” (pismo D. P. Tatishchevu, 12. juna 1839).

[Ilustracija br. 25]
NJegosh (Anastas Bocaric')

1840. Novica Cerovic' sa nekoliko drobnjachkih glavara odluchuje da ubije Smail-agu Chengic'a. Po NJegoshevoj preporuci, njima svoju pomoc' pruzhaju Morachani i neki uskoci i Smail-aga Chengic' biva ubijen u Drobnjaku, na Mljetichku, 23. septembra. NJegosh ubistvo Smail-age dochekuje i kao lichnu osvetu za ubistvo svog brata Jovana, chetiri godine ranije. Ubistvo Smail-age uchvrstilo je prisajedinjenje drobnjachkog plemena Crnoj Gori, kao prvog hercegovachkog plemena koje u ushlo u njen sastav. „Glasoviti zlochinac Smail-aga Chengic', muselim gatachki, pljevaljski, kolashinski i drobnjachki, gotovo svake godine su po nekolike hiljade ljudi napadao je na nashe granice. On je i ovije dana takodjer razapeo bio svoj chador blizu nashe granice tri sahata i pocheo bio kupiti vojsku da udari na nashe pleme Morachu. Nashi pak njegovo zlo namjerenije pridje saznali, skupi ih se od tri do chetir stotine i udare mu jedno jutro, tj. 23. prosh. sept. zorom na chador, te ga istoga tu posijeku i josht chetirideset njemu podobnije zlikovaca, medju kojijema desetak namjerilo se i od onije bosanskije buntovnika protiv Vec'i-pashe.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 4. oktobra 1840). „Za znak mojega prijateljstva i odlichnoga uvazhenija k Vashoj osobi poshiljem Vam na dar jednoga od mojih hatova koji se naziva Gavran. Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadashnje vrijeme najslavnijega viteza Smail-age Chengic'a, pa kad su ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegova shatora.” (pismo J. A. Turskom, 23. juna 1843)

1840. Angazhuje sebi uchitelja nemachkog jezika.

1840. Odlikuje Aleksandra Karadjordjevic'a vojvodskim chinom. „Neka je poznato i znano da smo mi Aleksandra Crnog, sina bivsheg srpskog vrhovnog vozhda Djordja Petrovic'a Crnog, koji proistiche od starih knjazheva nashe oblasti Vasojevic'a, priznali svijetlim knjazom i patriotom nashim po porijeklu. Narochito cijenec'i zasluge njegova oca, koji je svojom hrabroshc'u oslobodio od turskog jarma nashe jednoplemenike, smatrali smo za pravedno i dostojno da se odlikuje i odlikujemo gorepomenutog knjaza Aleksandra Crnog vojvodskim chinom.” (pismo Aleksandru Karadjordjevic'u, 21. decembra 1840)

[Ilustracija br. 26]
Deo NJegosheve biblioteke

1841. Od Johana Turskog, zamenika austrijskog guvernera Dalmacije, dobija na poklon mikroskop. „Imao sam chest primiti od Vashe strane poslani mi mikroskop. Ovaj chudesni instrument zasluzhuje svakojega vnimanija: chrez njega ljudske ochi jasnije vide prirodu i choveka, u veliko voshishchenije dovode tvari velikoga stvoritelja, koji je kako u velikijema svojijema djelima tako i u najsitnijema zhivotnijema svoje sovershenstvo pokazao.” (pismo J. A. Turskom, 21. jula 1841)

1842. Odesko drushtvo ljubitelja istorije i starine bira ga za svog chlana 20. januara, a Drushtvo srbske slovesnosti u Beogradu za svog pochasnog chlana 11. juna.

[Ilustracija br. 27]
NJegosh sa pratnjom prilikom odredjivanja granice sa Austrijom (A. Orou)

1842. Meseca marta Edoardo Grije je na Cetinju uruchuje NJegoshu brilijantni krst, dar austrijskog cara u vrednosti od hiljadu zlatnih dukata, kao priznanje za saradnju na uredjenju granice izmedju Crne Gore i austrijskog bokokotorskog okruga, zavrshenom godinu dana ranije. Istim povodom NJegosha odlikuje ruski car Nikolaj ordenom sv. Ane prvog stepena.

1842. Preminuo je NJegoshev sinovac i potencijalni naslednik, Pavle (Pavel). Jedna NJegosheva pesma govori o toj vesti i o njegovom sinovcu. „Primio sam Vashe pochteno pismo od 15a avgusta, koje mi je zhalosnu vijest donijelo da se moj mladi sinovac, imperatorski pazh Pavel Petrovich NJegosh, josht 20a maja ove godine prestavio. Ovaj tuzhni glas mene je sasvim porazio. Pa kako i ne bi kad ono shto sam imao najdrazhe na svijetu, to sam izgubio, jer s njim je saranjena jedinstvena nadezhda njegove kuc'e, njegovog strica, a i samoga otechestva.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 21. avgusta 1842) „Ti si sada angel kod prestola bozhjeg/ali sjajna zv’jezda u nebesnu krugu,/no u dushu moju hram si mrachni diga/u kom c'e se vjechno lik tvoj sahraniti,/ka pred ogledalom mrachnim i slomjenim/kad zhalosno dubi cvijet uvehnuti.” (Iz pesme Plach ili zhalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovic'a NJegosha, pazha ego Velichestva Imperatora Nikolaja I-go)

[Ilustracija br. 28]
Dubrovnik

1842. Uz posredovanje turskog komesara Selim-bega i ruskog konzula Jeremije Gagic'a, NJegosh dolazi u Dubrovnik i tu 12. septembra potpisuje sa Ali-pashom Rizvanbegovic'em ugovor u osam tachaka o prestanku neprijateljstava sa hercegovachkim Turcima. „Poslijed dugoga zla i krvoprolic'a, koje je bilo medju nama i Turcima hercegovachkijema, ja i Ali-pasha, vezir hercegovachki, sastadosmo se u Dubrovniku, oko svashta se lijepo razgovorismo i medju sobom mir i jako prijateljstvo utverdismo.” (Poslanica Crnogorcima i Brdjanima, septembra 1842)

[Ilustracija br. 29]
Ostrog

1843. Krajem jula izaslanici Ali-pashe Rizvanbegovic'a imaju nameru da ubiju NJegosha na sastanku u Ostrogu. Saznavshi to, NJegosh odbija da ih primi, a kada za to saznaju i drugi Crnogorci, ubijaju nekoliko tih izaslanika, dok neke spasava sam NJegosh. „Mi smo u rat sa svijema Turcima okolo nas, kako gotovo svagda shto smo. Oni su vazda slozhni na nashe zlo, i Boshnjaci i Arbanasi. Veoma mi je za chudo, gospodine, da bi mnogi ljudi radiji da su Turci i ovi put, kako mnogo puta, prevarili Crnogorce, nego li e su Crnogorci svojijema varalicama zajam vratili. Chudo mi je da ljudi kazhu da su Crnogorci protivu prava narodnijeh sada postupili, a niko ne kazhe da je Ali-pasha protivu prava narodnijeh postupio kada moje poslanike pohvata, tri na kolac nabi, a tri [i]po godine u sindzhir drzha, i za druge mnoge nevjere koje je uchinio mojijema krajinama, a i sada da su prevarili mene i moje Crnogorce, za to ne bi niko ni rijechi rekao, no bi sve c'utanjem proshlo, kako shto je prolazilo i ovo do danas shto je nama chinio. U nas je obichaj, koji se u ovi narod u zakon obratio: kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom da mu zajam povratimo. Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi se na ovu goru turska dzhamija poperila i ova shaka Slavjana svoje ime izgubila. — Istina da je muchno voditi rat 100.000 naroda crnogorskoga sa 2 miliona Boshnjaka i Arbanasa, a osobito u danashnje vrijeme kada im praviteljstvo carigradsko svaku nuzhnu pomoc' u izobiliju protivu nas daje. Mozhe biti da c'e kazati ko da ovo ovako nije, ali ja najbolje znam koji svaki dan to ochima vidju.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 12. avgusta 1843)

1843. Sredinom septembra na Grahovu dolazi do nekoliko sukoba izmedju Crnogoraca i hercegovachkih Turaka.

[Ilustracija br. 30]
Skadarsko jezero

1843. Dvanaest hiljada turskih vojnika pod vodjstvom skadarskog vezira Osman-pasha Skopljaka 16. i 17. septembra, zauzima ostrva Vranjinu i Lesendro u Skadarskom jezeru i time nanosi Crnogorcima veliku shtetu u trgovini i ribolovu. „Sedamnaesti istoga mjeseca opalishe Turci selo Vranjinu, u kojemu je bilo oko 30 do 40 kuc'a, kuc'e sve do temelja razure. Nashijeh bude oko 60 ljudi mrtvi i ranjeni i uhvac'eni na Lesendro i na Vranjinu. Turaka je i vishe tri puta toliko bilo mrtvi i ranjeni, ali sve isto Turci ostashe pobjeditelji na ovome malome ostrvu.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 24. oktobra 1843) NJegosh je kasnije nekoliko puta pokushavao da ih povrati, ali bez uspeha. „[...] mi smo naperili dva topa, te tuchemo ukrjeplenija koja su Turci na pomenutom ostrovu nachinili, no buduc'i da su nashi topovi stari i rdjavi, a k tome ni zrna ne imajuc'i dosta, pa i shto ih je nisu od kalibra, zato i ne mozhemo imati zheljenoga uspjeha, ali pri svem tom barem uznemirujemo neprijatelje, pa i shtete im poneshto chinimo. Da mi kojom srec'om imamo nekoliko brodic'a s topovima, te bi Turci davno chistac s Lesendra [...]” (pismo Jeremiji Gagic'u, 19. novembra 1843) Stalna NJegosheva briga da povrati izgubljena ostrva, ostavila je u narodu izreku „izgore kao Vladika za Lesendrom”. „S osobitim udovoljstvijem imao sam chest poluchiti Vash visokopochitajemi list od 21. (9) maja, kojim ste blagovolili uvjedomiti me da se vec' preduzela diplomaticheska radnja da Turci ostrove Vranjinu i Lesendro, proshle godine od nas prijevarom uzete, ochiste. Ja pochitujem sebi za duzhnost prineti moju najchuvstviteljniju blagodarnost praviteljstvu austrijskomu za to shto ono velikodushno uzima uchastije u sudbu ovoga naroda i stara se vodvoriti mir i srec'u u ove krajeve.” (pismo J. A. Turskom, 18. maja 1844).

[Ilustracija br. 31]
Trst

1844. Krec'e iz Kotora ka Trstu 2. januara. U Trstu pishe pesme Tri dana u Trijestu i Misao (pesma Tri dana u Trijestu shtampana je u Bechu, u shtampariji Jermenskog manastira, a na italijanski ju je preveo i objavio u Trstu 1844. pesnik Franchesko dal Ongaro). Ka Bechu krec'e 11. januara i tamo trazhi posredovanje Rusije i Austrije u sporu oko zauzetih ostrva Vranjina i Lesendro. Pored toga, trazhi ukidanje carina na robu koju su Crnogorci prodavali na pazaru u Kotoru. „Dajem ti na znanje kako [sam] za neke svoje poslove ovu godinu bio do Becha, i tamo sam dobio naredbu da sa svakijem u miru sjedim; ako [bi] me ko i napanuo, da za to oruzhjem nikakve osvete ne chinim. Takodjer se isto nadam da si i ti naredbu dobio ili c'esh je skorijem vremenom dobiti da ove nashe krajeve smirimo. Nego utoliko, ako ti nije dosada zapovjed doshla, naredi i ti sa svoje strane, kako shto sam i ja s moje, da se zla po granicama ne dogadjaju, a za ovo oko shta se ne mozhemo pogoditi, kako reknu stariji onako c'e i biti.” (pismo Osman-Pashi Skopljaku, 6. aprila 1844). „Shto se tiche svake druge trgovine koje se mozhe nac'i na crnogorske pazare, austrijskima je podanicima slobodno hoditi i kupovati bez nikakve dacije i bez nikakva pitanja kuda i zashto idu, kao i u svoju kuc'u. Vama je ovo sve dobro poznato, a meni je isto tako poznato bijedno crnogorsko trgovanje na pazaru kotorskome, koje je svakoga dana sve gore i dazhe evo nekoliko vremena dokazhuju mi da im je Kotor sasvijem zatvoren kao neprijateljima austrijskima, premda oni niti su kad bili neprijatelji austrijski niti c'e biti.” (pismo Edoardu Grijeu, 5. maja 1846). Krec'e iz Becha 3. marta i zatim provodi dvadesetak dana u Trstu i Veneciji obilazec'i znamenitosti. Sa puta se vrac'a 28. marta i biva svechano dochekan na Cetinju.

[Ilustracija br. 32]
Prchanj

1844. Spushta se u Kotor 28. avgusta, a zatim prelazi u Prchanj u Boki Kotorskoj, gde ga jedan kadet iz Kotora uchi da pliva. „Josht te cheka ljubimac Avrore/ na brijegu tihoga kanala;/ zaboravljen sudbom i ljudima,/ no utjeshen u mrachnoj pustinji/ sa zrakama svoga stvoritelja/ te prizire ljude i sudbinu/ kako jedno lazhno snovidjenje, –/ ja te chekam, chekam s nestrpjenjem/ da se prostrem u morsku puchinu,/ da poletim malo fizicheski,/ ka shto letim vazduhom moralno.” (iz pesme LJetnje kupanje na Perchanju) Na Cetinje se vrac'a 7. septembra.

[Ilustracija br. 33]
Jeremija Gagic'

1844. U prolec'e u Crnu Goru, izmuchenu sushom i gladju, stizhe zhito, delom poklonjeno od Rusije. „Medjer si ti zaboravio krshno nashe stanje i polozhenije teke ishtesh novaca na zajam ondje dje ih nikada bilo nije i dje im se suhe i prazne gore, i kad ih se shtogod dobije, ne daju ni obratiti.” (pismo Simi Milutinovic'u, 10. jula 1845). Rusku pomoc' prate i sumnje kako se ona troshi. Ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagic', dobija od nadredjenih zadatak da motri na to da li NJegosh troshi novac samo na kupovinu zhita i on o tome „sekretno” obaveshtava NJegosha 18. decembra 1845. „Chudo mi je otkud je tolika sumnja kod ministerstva da ja na shto drugo ne troshim pare koje su date na pokupku zhita i zavedenije magazina. Nikada ja zloupotrebljenije nec'u uchiniti od velikodushija mojega visokoga pokrovitelja, niti c'u se ja nikada pred njim dvostruk pokazati. Moja c'e istina u chistoti i nevinosti pred obozhajemim monarhom svagda se pokazati.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 10. februara 1846)

[Ilustracija br. 34]
Perast

1845. Zavrshava rad na Ogledalu srpskom. „Po od duzhega vremena dao sam kupiti po Crnoj Gori nashe narodne pjesne i vec' ih dobro chislo imam u rukopisu, kojima sam dodao i od pechatanih one o Karadjordjiju. Ja sam namjeravao ove pjesne dati pechatati u Lajpcigu, gdje bi po mojoj zhelji mogle izic'i u velikoljepnom izdaniju; no pochem sad tamo polazi g-n Vukovic', vruchitelj ovoga pisma, a znajuc'i pak da tamoshnja tipografija prevashodi sve ostale u kojima se shto dosad srpskoga pechatalo i da ima dobre korektore, pa zato i shiljem iste pjesne u rukopisu Vama, uchtivo molec'i Vas da biste izvolili dati ih pechatati u 8° velikom na velin papiru i ukrasiti ih obrazom besmrtnog Karadjordjija.” (pismo Vasiliju Beraru, 12. aprila 1845)

1845. Polovinom godine trazhi pomoc' jednog struchnjaka iz Dubrovnika kako bi ga obuchio za korishc'enje dagerotipa (tj. fotografskog aparata), kupljenog neshto ranije. „Ja se nadam u Vashe druzhesko raspolozhenije k mene da c'u Vam naskoro zahvaliti i na dagerotipca. Za ljubav koju mi pokazujete, nemam Vam su chim povratiti nako praznom zahvalom. Da izvolite narediti da i ja Vas shto posluzhim, su chim c'e Ve posluzhiti jedan chovjek koji je na kraju obrazovanoga mira i koji se ochama pred vratima edemskijema, muchenik dva protivna uragana, azijatskoga i evropejskoga, t. jest uraganima prosvjeshtenija i gluposti?” (pismo Jeremiji Gagic'u, 8. oktobra 1845)

1845. Stizhe u Kotor 11. jula, a chetiri dana kasnije u Perast na letovanje. Na Cetinje se vrac'a nakon desetak dana.

[Ilustracija br. 35]
Sima Milutinovic' Sarajlija

1845. U prolec'e zavrshava pisanje Luche mikrokozma, religiozno-filozofskog speva o nastanku sveta. Knjigu je NJegosh posvetio svom nekadashnjem uchitelju, Simi Milutinovic'u. Lucha mikrokozma shtampana je u Beogradu iste godine. „Kad Lucha bude napechatana, poshlji mi od nje 100 egzemplara i uputi ih u Trijest al sig Michele Vucetich, negoziante, objavivshi josht tu da knjige idu u Crnu Goru in transito, te c'e mi tako doc'i pouzdano. A s ostalijema egzemplarima chini shto hoc'esh: na chast ti ih.” (pismo Simi Milutinovic'u, 23. decembra 1845)

[Ilustracija br. 36]
Lovc'en

1845. Polovinom godine, NJegosh (verovatno jedini put) posec'uje poluostrvo Prevlaku u bokokotroskom zalivu i tamo crkvu Sv. Trojice (sagradjene 1833. na temeljima stare crkve Svetog Arhangela Mihaila). testamentom iz 1846, udovica grofa Ilije Vlastelinovic'a, grofica Ekatarina Prevlaku ostavlja NJegoshu. Naredbom austrijskih vlasti iz 1846. zabranjeno je crnogorskim drzhavljanima da poseduju nekretnine na austrijskoj teritoriji koja je, po razgranichenju, sezala do sredine lovc'enskih serpentina.

1845. Lechi se od reumatizma. Daje da se na Lovc'enu, na „Kapi”, sagradi skromna crkva u kojoj c'e biti sahranjen.

1846. Zavrshava pisanje Gorskog vijenca, ep o obrachunu Crnogoraca sa poturchenjacima sa kraja XVII veka. Po nekim istorijskim analizama taj obrachun nije se nikada dogodio.

[Ilustracija br. 37]
Naslovna strana prvog izdanja Gorskog vijenca (model zalik vladike Danila bio je sam NJegosh)

Krec'e u Trst 20. septembra da kupi zhito za Crnu Goru, a zatim u Bech, gde je, poslednjih dana te i prvih dana naredne godine, odshtampan Gorski vijenac. Nije odobrena njegova poseta Petrogradu i ruskom caru (i tokom koje je planirao da trazhi od ruskog cara pomoc' u povrac'aju ostrva Vranjina i Lesendro), sa obrazlozhenjem da je potrebno NJegoshevo prisustvo u Crnoj Gori.

1847. Objavljuje, 12. januara, u Serbskom narodnom listu, Pozdrav rodu iz Becha 1847. god. (Na novo ljeto). U Bechu boravi do marta 1847, odakle se preko Trsta i Venecije vrac'a u Crnu Goru. Pishe Lazhnog cara Shc'epana Malog, uglavnom na osnovu arhivske gradje iz Venecije. Rukopis je shtampan 1851. u Zagrebu, a objavljen u Trstu. Na koricama knjige, kao mesto izdanja pisalo je Jugoslavija. „Zbog vazhnosti dogadjajah i zbog chudnovatosti Shc'epanove ja sam zheljeo shtogod o njemu napisati. I, doista, da sluchajem ne podjoh u Mletke u pochetku 1847. godine, ne htijah nishta vjernoga o njemu svome rodu objelodaniti. Ali u Mletke kada dodjoh, potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivshe stare republike mletachke. Gospodin Tomazeo usrdno priskochi, i bi mi na ruku; chuvara od arhive, staroga markiza Solari, gotovo slobodnom i veselom gorskom poezijom i prichanjem zamadjijam, te mi dobri starac pochne po mojoj c'udi igrati; pet shest valjatijeh pisarchic'ah tri chitave nedjelje po svima uglovima od arhive kopashe, i shto god se moglo nac' o chudnovatom Shc'epanu i o drugijem stvarima odnosec'i se Jugoslovenstva sve ispisashe.” (iz Predgovora knjige Lazhni Car Shc'epan Mali).

[Ilustracija br. 38]
NJegosh (Johan Bes, ulje, 1847)

1847. Ustanovljava medalju za hrabrost, „Medalju Obilic'a”, najvec'e crnogorsko ratno odlikovanje. Srebrna medalja za hrabrost ustanovljena je 1841. godine. Pre toga, Crnogorci su medalje dobijali jedino od ruskog cara; Austrija je to ometala, shto je podstaklo NJegosha da ustanovi crnogorsku medalju. „Ovo je lik Obilic'a, lik najvec'ega junaka koji se dosad na zemlji pojavio. Kakvim se znakom mogu toliko dichiti srpski rodoljupci-vitezovi koliko ovim? On je jedinstvena bojna nagrada tvoje sobrac'e u sokolovom gnijezdu.” (pismo Djordju Stratimirovic'u, 8. novembra 1848)

[Ilustracija br. 39]
Medalja Obilic'a

1847. U prvoj polovini godine, izazvana velikom gladju, izbija buna u pogranichnoj Crmnichkoj nahiji, koju je pomogao skadarski pasha municijom, hranom, ali i svojom vojskom od tri do chetiri hiljade ljudi. Pobuna u korenu biva ugushena u krvi (o tim borbama NJegosh je spevao pesmu Kula Djurishic'a). Nakon povratka iz Becha, NJegosh osudjuje na streljanje nekoliko vodja pobune. Ova buna i tezhina odluka koje je trebalo doneti, uchinile su da NJegosh pomishlja da zauvek napusti Crnu Goru. I nakon ove bune, intrige skadarskog pashe ostac'e, pored gladi, najvec'a NJegosheva briga. „Sutradan poshto sam ja izishao iz parohoda, sirjech 26. proshastoga marta, premamljeni mitom, a najvishe zhitom i hljebom na ovu gladnu godinu, nekolika sela crnogorska od Nahije crnichke objave se neprijatelji svojemu praviteljstvu. Pasha skadarski, koji je o tome i radio, odma poshlje medju njih na pomoc' im oko 3-4000 vojnika, hljeba dosta i dzhebane. Radi toga bude prinudjen Senat otpraviti 2000 Crnogoraca, predvodjenijeh mojijem bratuchedom Georgijem, serdarom rijechkijem, serdarom cetinjskijem, i tako ove 2000 Crnogoraca udare na prvo od pobunjenih sela, u kojemu je bila vojska turska i dzhebana, i poslijed upornoga boja opale nekoliko kuc'ah u selu Boljevic'e i Turke izazhdenu. S nashe strane bilo mrtvijeh 19, a ranjenijeh oko 20 ljudi, medju kojijema je i moj bratuched malu ranu dobio od zrna od kumpare, a s turske strane okolo 60 mrtvijeh i ranjenijeh kazhu da je palo. Crnogorci u ovome boju pohvatali su bili i nekoliko zhivijeh, no, bivshi sve hristjani, dadu im svobodu.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 6. aprila 1847)

[Ilustracija br. 40]
NJegosh (Anastas Jovanovic', 1847)

1847. U oktobru, posle nekoliko godina mira, oko 8000 hercegovachkih Turaka napada Crnu Goru, ali ovaj napad biva brzo odbijen. O tome je NJegosh spevao pesmu Chardak Aleksic'a. „Doshlo mi je tvoje pismo od 17. febra o. g., u kojemu neke stvari smijeshno napominjesh. Prvo shto kazhesh da operemo svoja srca pa da uchinimo svaki lijepi nachin i slogu na nashe granice, moje je srce za ljude svagda chisto i oprato, a s neljudima prinudjen je chovjek da se neljudski vlada, jer inache ne mozhe i da bi htio. Shto se hvalish da imash kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imash, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti mozhesh kazati onijema koji svijet proz chibuk gledashe, ne meni. Moje je namjerenije javno i chisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da zhivuje.” (pismo Osman-Pashi Skopljaku, 5. oktobra 1847)

[Ilustracija br. 41]
NJegosh (Princhofer, 1847)

1848. Tokom revolucije u Austriji, u Veneciji je proglashena obnova Mletachke republike, koja je do kraja osamnaestog veka bila izvor teshkih problema Crnoj Gori. Madjarska pretenduje na proshirenje svoje teritorije, chime bi se u njenom sastavu nashlo skoro chetiri miliona Srba i Hrvata, bez prava na autonomiju i sopstveni jezik. Madjarska vojska napada Sremske Karlovce, sedishte Srba u Ugarskoj, chime pochinje srpsko-madjarski rat. NJegosh nudi hrvatskom banu Josipu Jelachic'u, a na drugoj strani i ruskoj vojsci u ratu sa Madjarima, vojnu pomoc' od nekoliko hiljada ljudi. NJegosh odvrac'a Crnogorce od upada u Boku, kao i stanovnike Boke od pobune protiv austrijske vlasti, kako ih Mletachka republika ne bi odvojila od opshteg juzhnoslovenskog pokreta. U isto vreme pochinju i pobune lokalnih turskih vladara protiv centralne sultanove vlasti. NJegosh prihvata Garashaninovu politiku: protiv je revolucije u Austriji, a za revoluciju u Turskoj. „Ja vi zaludu pishem, zaludu zapovijedi shiljem da zla i pogana djela ne chinite podanicima c'esarskijema; nego vidim shto se nadao nijesam, da za moje zapovijedi glave ne obrc'ete. Ako radite tu bunu protivu c'esara, c'esar je velik: za nju chuti ili ne chuti; ako li je radite za inat moj, to sami svoju kuc'u razurate. Koje bilo da bilo, dobro je da ve poznam kakvi ste mi. Kao svakom shto sam pisao i zapovijedi shilja, tako vi i sada zaludu pishem. Ustajte na noge svaki ako me chut hoc'ete i ne dajte na granicu njegushku da se dogodi nikakvo zlochinstvo u Boku. Nec'ete li me poslushati, a vi se razberite shto uchiniste, da meni obraz nagrdiste, medjusobni sud razuriste i sebe u nishta bachiste.” (pismo NJegushima, 16. marta 1848) „Prvo, molimo vas, kako nashu brac'u, da sva druga namjerenija i pozive odbacite na stranu, a da budete srcem i dushom privrzheni svojoj narodnosti i sasvijem vjerni i poslushni Jelachic'u, svomu jedinoplemenomu banu od trojedine kraljevine, koji je pod krunom c'esarskom. Drugo, ako pak, sachuvaj Bozhe, pokazhete se nevjerni svojemu banu i primite se tudjina, a svoje dobro odbacite, znadite chisto, mi c'emo postati vashi zakleti neprijatelji, s nama c'e se mnogi valjasti junak od ta dva okruzhija zdruzhiti, i krv c'e se izdajnicheska nemilice proliti i kuc'e izdajnicheske u pepeo razasuti. Vi znate da se mi ne umijemo shaliti, no pazite dobro shto c'ete raditi.” (pismo Bokeljima i Dubrovchanima, 20. maja 1848)

[Ilustracija br. 42]
Bech

1848. Pochinje da razvija planove o oslobodjenju okolnih teritorija od turske vlasti. NJegovi poverljivi ljudi obilaze krajeve od Neretve na zapadu, do Vishegrada na severu i Pec'i na istoku. NJegosh pregovara sa okolnim turskim vladarima pobunjenim protiv centralne sultanove vlasti. Sredinom aprila kod NJegosha dolazi Matija Ban, poverljivi izaslanik Aleksandra Karadjordjevic'a i srpske vlade, chiji je plan bio oslobodjenje Srpstva i stvaranje Jugoslavije, zajednichke drzhave Srba, Hrvata i Bugara, u kojoj bi NJegosh bio duhovni poglavar u Pec'i, a srpski knez svetovni poglavar u Prizrenu. Ban ovaj plan izlazhe NJegoshu i donosi mu, kao finansijsku podrshku, 1000 dukata. NJegosh prihvata plan, ali smatra da najpre treba osloboditi i ujediniti one najugrozhenije — Srbe pod turskom vlashc'u. Planovi ukljuchuju obezbedjivanje crnogorskih granica, a zatim izlazak oko sedam hiljada crnogorskih ratnika na okolne teritorije. Shtamparija je sa Cetinja trebalo da bude preneta u Dubrovnik, gde bi Matija Ban izdavao jedan politichki list. „Ako je igdje ikoga, nas evo. Ako li nema nikoga, ja ne mogu nishta do stidjeti se shto sam vam brat. Sad ali ikad, nikad ako ne sad.” (pismo Iliji Garashaninu, 2. maja 1848)

[Ilustracija br. 43]
Aleksandar Karadjordjevic'

Krajem 1848. godine, NJegosh uvidja da se ti planovi i njegove zhelje ne ostvaruju. „Ja vidim strashne pogreshke. Meni se chini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Bozhe daj da se varam. Ako se sada sagrijeshi, dugo c'emo taj grijeh kajati.” (pismo Stanku Vrazu, 20. oktobra 1848.

1849. Odluchuje da uchi turski i grchki jezik i traga za potrebnim knjigama. U to vreme, govori i pishe na ruskom i francuskom jeziku, a sluzhi se italijanskim i nemachkim.

[Ilustracija br. 44]
NJegosh (Anastas Jovanovic')

1849. U drugoj polovini godine, zhali se da ga je „kashalj spopao”. Tada se pojavljuju prvi znaci tuberkuloze kod NJegosha: kashalj i slabljenje. Od tada, njegovo zdravlje dobro je samo u kratkim periodima. Pati od „zapushtene nazebe, kashlja, kijavice i reumatizma”.

1850. Pochetkom prolec'a biva obustavljen plan pobune hrishc'ana u Hercegovini, Bosni, Albaniji, koju bi predvodila Crna Gora a pomagala Srbija. O trenutku kada je tu odluku vlasti u Srbiji saopshtio NJegoshu, Matija Ban je zapisao: „Vratim se u Dalmaciju ranjenim srcem, pa otidem Vladici. I za njega je ta vijest bila kao grom. Gledao me najprije ukocheno, pa se spustio u naslonjachu i pokrio lice rukama, pa srdit ustao i hitno korachajuc'i po biljardnoj sali govorio sve shto mu je na usta dolazilo. Najedanput stade preda me i reche mi odreshito: 'Znash li shta je? Hercegovina, Bosna i Crna Gora s Albanijom u nashoj su ruci, sad ih vec' mozhemo zapaliti kad god hoc'emo; bacimo vatru, pa Srbija, htjela ne htjela, mora za nama poc'i.... Za diplomatske [probleme] ne marim, a vojnichkih se ne bojim chim sam u sporazumlju od albanske strane sa Bib Dodom, a od hercegovachke sa vezirom Stochevic'em. Tu c'emo imati oko 30000 pushaka, dodajte mojih 15000 najmanje, a 5000 iz Dalmacije, pa raspolazhemo snagom od 50000 ljudi, i to kakvih ljudi! Pomislite shto bi se s tolikom i takvom vojskom moglo uchiniti, josh svi hrishc'ani chekaju na nash mig, pa i oni da ustanu!” Matija Ban ipak uspeva da ubedi NJegosha da bi, bez pomoc'i Srbije u oruzhju i sredstvima, rat bio unapred izgubljen.

[Ilustracija br. 45]
Matija Ban

NJegosh je razocharan nespremnoshc'u juzhnoslovenskih naroda da se bore za slobodu i ujedinjenje i shto nije „neki napredak u cijelome narodu nashem vidio”. „Srpske stvari, koliko su nazadne u nashem veku, nije chudo e me je gotovo umorila ova krvava i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s chega sada zhao ne bi bilo do shto nijesam neki napredak u cijelome narodu nashem vidio i shto mi se nije dalo da na neki nachin osnovu utvrdim vnutrenemu upravleniju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesrec'e povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u vechnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem.” (pismo Iliji Garashaninu, 5. jula 1850) Povereniku iz Srbije, Matiji Banu, rekao je 1851: „Sjeti me se gdjekod kad me vec' ne bude i neka potomstvo bar dozna za nashe namere, kad mu djela ne mogah ostaviti”.

[Ilustracija br. 46]
Danilo Petrovic', NJegoshev naslednik, sin NJegoshevog brata od strica Stanka Stijepova

1850. Silazi u Kotor radi blazhe klime 23. marta, tri dana kasnije prelazi u Prchanj. „Samoobmana je ubitachna i za ljude i za narode. Kou podnosi, neka joj se podaje, ali ja proslavivshi trideset vishe osam Bozhic'a i prebacivshi preko glave mnozinu ada, ne mogu se i ne hoc'u obmanjivati. Ja zlu svakojem gledam pravo u ochi.” (pismo Stevanu Knic'aninu, 20. januara 1850). Uvidjajuc'i da mu je zdravlje sve loshije, 20. maja, tokom boravka u Prchnju, pishe svoj testament. „Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina a mojega sinovca. NJemu ostavljam vladichestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i dvizhimo i nedvizhimo shto imam u Crnu Goru ostavljam, a preporuchujem mojemu bratu Peru da Danila u svachemu kako svojega sina nastavlja doklen se Danil uchini sposoban narodom upravljati.” (iz testamenta). Testament daje na chuvanje Jeremiji Gagic'u, ruskom konzulu u Dubrovniku, svom dugogodishnjem prijatelju i zashtitniku. „Izvolite primiti ovaj moj tastamen. Dje mu je sigurnije, otkud bi vjernije no otolen izishao, nego u konsulat mojega visokoga pokrovitelja i kod Vas mojega prijatelja? Ako se dogodi da ja umrem, molim da kopije od istoga poshljete u Crnu Goru i Vashemu nachalstvu. Ako li ja ozdravim, a Vi c'ete mi ga izvoliti poslati kad ga zaishtem ovako zapechatana.” (pismo Jeremiji Gagic'u, 27. maja 1850)

[Ilustracija br. 47]
Venecija

1850. Iz Prchnja krec'e 27. maja ka Dubrovniku i dalje ka Veneciji. Nakon toga, boravi kratko u Padovi, odakle se, preko Trsta, vrac'a 23. juna u Crnu Goru, uveren da c'e uskoro umreti. „U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomishljao, nego ova misao nimalo meni shkodila nije, no shta vishe zrake su mi dushevne lakshe kroz tijelo pronicale, kako sunchane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake shto lakshe pronichu. Moja je ideja medju nebesima i grobnicom smjelo lec'ela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vjechni san koji sam boravio predje rodjenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i prichisljenje besmrtnome liku i vjechito blazhenstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska dusha nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom velichestvu, za duha prevelichestvenoga, premilostivoga svojima tvarima.” (pismo Petru Marinkovic'u, 10. avgusta 1850)

[Ilustracija br. 48]
NJegosh (Anastas Jovanovic', dagerotipija, 1851)

1850. Polovinom godine, na NJegushima ga samouki brat lechi narodnim lekovima, medom, maslom, mlekom i kajmakom i NJegoshu se stanje nakratko popravlja. „Ja sam veoma slab bio i zbog iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekari, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nuzhdi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji lechiti. Otkad sam doshao na Cetinje, pobolje mi je, ali sam josht dosta slab.” (pismo Iliji Garashaninu, 5. jula 1850)

[Ilustracija br. 49]
Rim

1850. Krajem godine ponovo odlazi u Bech i Italiju radi lechenja. „Ja josh od prsah stradam i zbog toga sam zimus prinudjen bio ostaviti nash strogi klimat i prezimovati u italijanskom blagom klimatu. Ovo su me svi lekari savetovali.” (pismo Iliji Garashaninu iz Trsta, 11. novembar, 1850). Pochetkom novembra boravi u Dubrovniku, provodi nekoliko dana u Trstu a zatim odlazi u Bech. Tu, u shtampariji Jermenskog manastira, shtampa pesme Kula Djurishic'a i Chardak Aleksic'a. Nakon Becha, boravi u Trstu, Veneciji, Milanu, Djenovi i Rimu. „Vec' sam kazao da sam na glavnom konavlu. Ovaj je konavao u Mletkama to shto je u Petrogradu Nevska ulica. [...] Mozhete mi vjerovati da me ova divna kvartijera gotovo napola manje stoji nego li onaj pogani viganj u Bechu kod 'Rimskoga imperatora'. Istina je da je ljetos za ovu istu kvartiru neki duka italijanski plac'ao na dan po sto franakah, ali jedno su duke evropejski, a drugo bez otachastva rashc'erani Srbi.” (pismo Vuku Stefanovic'u Karadzhic'u, 25. decembra 1850). Tokom boravka u Italiji razgleda mnoge kulturne i istorijske znamenitosti. „Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo shiri i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vjechno okrunjena i vesela: zemlja klasicheska, kolijevka velichija rimskoga. Ah, Rim, velichestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad chovjek u njemu dodje, ne znade ali ga udivlenije potpiri u vishe ushic'enje, ali mu zhalost vishe dushu ugasi i opechali nad grobnicom velichija svijetskoga.” (pismo Dimitriju Vladisavljevic'u, 31. januara 1851)

[Ilustracija br. 50]
Lovc'en iznad Boke

1851. Pochetkom godine boravi uglavnom u Napulju i Rimu. Posec'uje i Chivita Vekija, Livorno, Firencu, Pizu, Djenovu, Torino, Milano i Veneciju. Stizhe u Trst 4. maja, a odatle nedelju dana kasnije odlazi u Bech i oblizhnje lechilishte Hicing. U Crnu Goru vrac'a se, preko Trsta i Zadra, polovinom avgusta, bez nade da c'e biti izlechen. Kada je, primichuc'i se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovc'ena, podigao je kapu i rekao „Nec'emo se vishe nigda rastaviti!”. „Nepovoljno stanje zdravlja moga prinudjuje me poc'i odavde sjutra za Kotor ne bih li tu ili na drugom kom mjestu sredstvom ljekara nashao sebi poboljshanje...” (pismo Pavlu Reshetaru od 16. oktobra 1851) Umro je od tuberkuloze 19. oktobra, u 10 sati ujutro, na Cetinju, dvadeset jednu godinu nakon shto je postao vladar Crne Gore. U poslednjim svojim chasovima rekao je: „Evo me na zhdrijelu vjechnoga doma... Kopajte me u Lovc'en kod nove crkve.”

[Ilustracija br. 51]
NJegosheva kapela

Sahrana na Lovc'enu je odlozhena, zbog losheg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovc'ensku kapelu, i NJegosh je, 21. oktobra, privremeno sahranjen na Cetinju, u manastiru, u grob njegovog strica svetog Petra. Tek 26. avgusta 1855. svechano su NJegoshevi posmrtni ostaci preneti na Lovc'en. Tom prilikom, poslushavshi zhelju NJegoshevog oca, knez Danilo naredi da se otvori NJegoshev kovcheg (uprkos tome shto se po kanonima ne mozhe otkrivati telo dok ne protekne sedam godina od smrti), nadajuc'i se da c'e NJegoshevo telo nac'i celokupno, kao shto je bilo telo Petra I. Medjutim, od NJegoshevog tela beshe chitava ostala samo desna ruka.

[Ilustracija br. 52]
Mauzolej na Lovc'enu

Tokom Prvog svetskog rata, austrijske snage su iz Bokokotorskog zaliva bombardovale kapelu na Lovc'enu. Kasnije, kada je Crna Gora vec' bila okupirana, okupacione snage ekshumirale su NJegosheve kosti i prenele ih na Cetinje u noc'i izmedju 12. i 13. avgusta 1916. godine, sa namerom da se na mestu NJegosheve kapele izgradi spomenik u znak austrijskog osvajanja Lovc'ena. Ta namera ipak nije ostvarena.

Obnavljanje NJegosheve kapele zavrsheno je 10. septembra 1925. i osvec'ena je dva dana kasnije. Sve shto je ostalo od stare uzidano je u obnovljenu kapelu, istog oblika, velichine i unutrashnjosti kao stara. NJegosheve kosti vrac'ene su na Lovc'en 21. septembra 1925. (po gregorijanskom kalendaru).

[Ilustracija br. 53]
NJegosh (Anastas Jovanovic', litografija, 1852)

Kovcheg sa NJegoshevim kostima u obnovljenu kapelu, zajedno sa mitropolitom crnogorsko-primorskim, episkopima i chlanovima vlade, uneo je kralj Aleksandar Karadjordjevic', unuk srpskog kneza Aleksandra Karadjordjevic'a i crnogorskog kralja Nikole Petrovic'a NJegosha.

Tokom Drugog svetskog rata, u aprilu 1942, NJegoshevu kapelu oshtetila je italijanska vojska, ali prichinjena shteta nije bila velika.

Posleratna crnogorska vlast donela je 1952. godine odluku da se na mestu NJegosheve kapele sagradi mauzolej prema nacrtima vajara Ivana Meshtrovic'a. Planovi za izmeshtanje kapele i izgradnju mauzoleja nastavljeni su i posle Meshtrovic'eve smrti 1962. Uprkos glasovima koji su govorili da treba poshtovati NJegoshev zavet (da bude sahranjen u crkvici koju je podigao), lovc'enska kapela je porushena do temelja krajem shezdesetih godina i od 1974. na njenom mestu stoji mauzolej.

„Ja sam za granicom prosveshtenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobrazhen. Za chovjeka zdravomislec'ega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslastice sa otrovom pripravljene, a sve pechali imaju neko svoje udovoljstvije. Chovjeku je gotovo, kad mu dodje, slatko plakati kao pjevati. Ja ovako nashu pjesnu razumijem. Svijet je sad Bozhji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pchele, i uredno letenje zhdraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah. Zbogom, [...] izvolite me zadrzhati u Vashem dragocjenom uspomenu.” (pismo L. A. Franklu od 12. oktobra 1851)

2005.

____
Copyright © 2005-2010 Aleksandar Lazic', Predrag Janichic', Aleksandar Gogic'
URI: http://www.ppnjegos.org/biografija.htm